Prema Herodotu Tračani su svoju plemićku krv zasvjedočavali užignutim biljegom na koži, a onaj koji nije imao takvih biljega smatrao se neplemenitim rodom. Vremenom se taj običaj Tračana širio i izvan granica njihovog mjesta stanovanja, pa je taj običaj tetoviranja prešao i na susjedne Ilire, sve na zapadu do današnjeg Pounja gdje je živjelo pleme Japoda. Grčki filozof Strabon navodi da je taj barbarski običaj vezan za barbare balkanskog poluotoka, prije svega Ilire i Tračane kojima tetoviranje predstavlja važan segment života. Strabon spominje da se među Tračanima i Ilirima, koji su tetovirali svoje tijelo, posebnu ističu Japodi. Tu Strabonovu vijest potvrđuju i brojni arheološki nalazi u grobovima na Glasincu, sojeničkom naselju u Donjoj Dolini kod Bosanske Gradiške i na drugim mjestima koja su bila naseljen ilirskim plemenom Japoda. Na navedenim lokacijama su pronađene kratke bronzane, veoma zašiljene, igle koje bi se stavljale na držak nakon čega bi tim iglama Iliri bockali svoju kožu i tetovirali raznovrsne ornamentalne motive. Boja bi se utiskivala pod kožu u obliku željenog motiva koji bi ostajao trajan i neuništiv, te bi postao identitet osobe koja ga nosi. Ona bi kao takva postala prepoznatljiva u ilirskom društvu jedne zajednice. Trajanje tetoviranog motiva na koži jedne osobe određeno je trajanjem njezinog života, dok je dugo trajanje običaja sačuvano u njegovom prenošenju iz generacije na generaciju. Tokom Oktavijanovog pohoda na Japode, od 35. do 33. godine p.n.e, on navodi da je pored nevjerovatne borbenosti na njega poseban utisak ostavila karakteristika tetoviranja japodskog tijela. Brojni pali japodski ratnici su gotovo u potpunosti bili istetovirani, što je kod rimskih vojnika ostavljalo dojam da se bore protiv izrazito hrabrih i odlučnih ratnika. Pored Japoda tradicija tetoviranja je bila raširena i kod ilirskog plemena Breuci, koje je naseljavalo prostor Save. Na prostoru bosanske Posavine (Brčko i Orašje) pronađene su također brojne bronzane igle, a na osnovu arheoloških nalaza najčešći geomtrijski lik kojeg su tetovirali je zmija, tzv. “čuvar kuće”. Breuci su vjerovali da će spomenute zmije čuvati njihova tijela u zagrobnom životu. Još su Rimljani na prostoru zapadne Bosne, Hercegovine, Crne Gore i sjeverne Albanije pronašli brojne srebrene i željezne obasjane krugove koji su služili kao okvir za tetoviranje kože kod Ilira.

Ova, dvije hiljade godina, stara ilirska kultura postala je običaj katoličkih žena u srednjoj Bosni koje i danas baštine ovu tradiciju, ali dosta rjeđe. Ovaj način tetoviranja je gotovo u potpunosti izumro u prvoj polovini XX stoljeća. Oni danas ovaj običaj nazivaju bocanje. Najčešći motivi bocanja su polumjesec, sunce i križ, dok su muslimani koji su se tetovirali, mada dosta rjeđe, kao motiv stavljali dvostruki trokut. Tetovirali su se i pojedini muškarci, ali, također, dosta rijetko. Osim žena iz srednje Bosne ilirski običaj tetoviranja postoji još i među Arbanasima na Kosovu, koji se smatraju potomcima drevnih Ilira.