Nakon što je izbjegla iz nevesinjskog sela Rabina sa svoje četvero djece, sinovima Elvirom i Emirom, te kćerkama Elvirom i Sanelom i najmlađim sinom rođenim u pećini, Nerminom, Raza Šehić je sa majkom Fatom provela šest mjeseci u planini Mukinji skrivajući se od srpske vojske. Njena odiseja spada gotovo u domen čuda, ali je dokaz da život na hercegovačkom kršu nikada nije prestao da teče, već da je on antipod pustoši i razaranju.

Sredinom mjeseca juna 1992. godine porodica Šehić bježi iz svog doma, zajedno sa još 80 mještana, uglavnom žena djece i iznemoglih staraca. U mjesecu junu srpska vojska ulazi u sela Rabinu i Žulju, te ih do temelja ruši. U najkritičnijim trenucima po mještane u selu se našao i Razin suprug Juso Šehić, borac Armije Republike Bosne i Hercegovine, koji je uspio ženu i djecu skloniti od napadača. “I ne zaboravi šta sam ti rek'o: ako vas, ne daj Bože, opkole četnici, nemoj živa njima u ruke, nego u prvu čatrnju ili bunar bacaj djecu, pa onda i ti za njima skači”, sjeća se Raza riječi koje joj je izrekao suprug u momentu bježanja. Rastali su se u rano jutro, poslije jedne besane noći, pune bola, zlosutnosti i gorčine.

U pustoj planini, u koju su nekada odlazili sa isključivo sa svojom stokom, sada su Rabljani krenuli prema nadi i golom opstanku. Jedina misija im je bila – spasiti živu glavu. Samo se čula krhka, ali hrabra Razina majka Fata, koja je bodrila svoje komšije i rođake: “Šta je, šta ste se skamenili… šta očajavate, dozovite Allaha, Allah je kadar i najveće zlo na dobro okrenuti, i najtežu muku ublažiti”. Ipak, staričine riječi nisu mogle utješiti narod koji je prolazio golgotu. Kroz nekoliko dana Rabljani i Žuljani su se razišli u grupama koje su, tražeći bezbjednija mjesta i zaklon, bježale na sjever i jug.

U bespuću zvanom Pendžera ostali su samo trudnica pred porodom Raza Šehić, njena majka i djeca, sami i bezpomoćni. Tu su proveli mjesec i po dana u iščekivanju pomoći koja nije mogla doći. U planinskoj divljini ništa im drugo nije ni preostajalo, nego da broje dane i muče svoju muku. Navode da se o danima provedenim u pećini u Pendžeru mogla ispisati cijela knjiga. “Od svega najteže smo podnosili glad. Kad zacvile četvora dječija usta, morali smo imati nešto da pojedu, pa sam noću išla u okolna sela i po mraku iskopavala krompir po njivama i bašćama i tako smo prvih mjeseci utoljivali glad. A kada nije bilo ni krompira, onda smo parali travu i korijenje, kuhali i jeli, da bismo preživjeli”, kazuje Raza Šehić.

Muke su nastupile kada je Raza dobila trudničke bolove, a sve što je u tom momentu imala bila je kućica od pruća, najlona i kamenja u kojoj se i rodio najmlađi Šehić. Plemenita majka se tada našla u ulozi babice – matičara. Dok se Raza porađala, Fata je uzela abdest te klanjala da bi se pomolila za život svom petom unuku kome je prerezala pupak i nadjela mu ime Nermin. To je bila i želja njezinog zeta Juse, koji za to vrijeme ništa nije znao o sudbini svojih najmilijih.

Sredinom ljeta iz pećine u Pendžeru, Šehići su prešli u Kljenovac, gdje su utočište našli u jednoj klisuri obrasloj šumom, i tu su ostali sve do 26. decembra 1992. godine. O boravku u toj klisuri Fata navodi: “Sinko, tek smo tamo naučile da trpimo i krpimo život. Ali, i trpnja je ljudski miraz, posebno za nas Muslimane Bošnjake, je l’ tako… Jedina briga su nam bila ova dječica koju smo najčešće prihranjivali zeljem i šumskim plodovima. Vodu za piće i pranje smo donosile s jedne obližnje kamenice, gdje sam ja uzimala abdest, jer sam i u tim najmučnijim danima klanjala svaki namaz.”

Najveće su nevolje stizale s prvim zimskim vjetrovima i snjegovima. U mrkoj planini Mukinji, obavijenom mrakom i okovanoj hladnoćom, Šehići su počeli gubiti nadu u spas. Život im je bio ustaljen – danju su pripremali svoje skromne obroke, a čitavu noć Raza i Fata su bdjele pored založenog ognjišta dok su u njihovoj neposrednoj blizini zavijali čopori vukova. Sve dotle su imale samo jednu šibicu, ali su ove dovitljive žene vatru “čuvale” zapretenu u lug, kao u kamenom dobu. U takvom stanju su dočekale momenat kada su pred njihovu nastambu, sa uperenim puškama, banula dvojica srpskih vojnika. “Ajde, izlazite iz te jazbine”, izderao se jedan od njih.

“Od tog prizora mi smo skamenile, očekujući ono najgore – da će nas poklati, da će nam oči u živo vaditi, ali nisu. Baš u momentu kad smo napuštali pećinu, pojavio se i treći vojnik, inače naš poznanik i prijatelj Radomir Crnogorac iz Hortiješa kod Mostara, po zanimanju mehaničar. Ovaj dobri čovjek, kojem mi dugujemo živote, donio nam je hljeba i konzervi, rekao da se ničeg ne plašimo, te da ćemo ići za Trebinje, u razmjenu”. Tako je i bilo. Kolima Međunarodnog crvenog krsta i španskog UNPROFOR-a, Šehići su prebačeni u Trebinje. Zbog promrzlina po tijelu i ispaćenosti od gladi, prvih 18 dana su proveli u bolnici, a zatim u domu za izbjeglica, pa u Domu penzionera.

Za to vrijeme, Juso Šehić, pet puta ranjavani vojnik ARBiH, branio je Mostar, Podveležje i Blagaj, strahujući za sudbinu svojih najbližih. Sve dok mu legendarni komandant Mithad Hujdur Hujka nije saopštio radosnu vijest: “Juso, Muštuluk! Žena i djeca su se javili iz Trebinja, preko Međunarodnog crvenog krsta!” Preostali izbjegli, koji su lutali vrletima, u Gostinoj šumi poviš Mostara, prebačeni su na slobodnu teritoriju. S jedne strane, u španskim blidiranim kolima bili su Fata i Raza Šehić s petoro djce, a s druge strane, Juso Šehić u civilnom odijelu i oficir za vezu u 4. korpusu ARBiH Jusuf Jelin. “Eno našeg babe”, uglas su povikali Elvir, Emir, Elvira i Sanela, dok je i najmlađi Šehićev sin Nermin širio ruke, u isto vrijeme smijući se i plačući. U konačnici su se “skrasili” u ulici B. Radana br. 3 u Mostaru.

IZVOR: List “Oslobođenje”; 23. maj 1995. godine