Završetkom Drugog svjetskog rata i dolaskom komunista na vlast Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini je zapala u niz finansijskih, kao i u niz opreativno funkcionalnih problema. Vakfuska imovina je uglavnom bila uništena zbog čega nije bilo niti prihoda, pa je blagajna uglavnom bila prazna. Također, uslijed podjele prouzorokovane različitim vojno – ideološkim grupacijama Vakufski sabor, kao rukovodeći organ Islamske zajednice, nije niti postojao. U tako nepovoljnim prilikama trebalo je povesti široku aktivnost na polju obnove rada i zaštite vakufske imovine. Međutim, umjesto finansijske i materijalne pomoći Islamskoj zajednici, nova vlast je nametnula niz represivnih mjera i zakona čime je dodatno oslabila Islamsku zajednicu, jer je tim čino došlo do oduzimanja vakufske imovine a time i do drastičnog smanjenja prihoda. U to vrijeme najveći broj vakufa u Bosni i Hercegovini činile su džamije.

Imovina koja nije oduzeta u periodu agrarne reforme Kraljevine Jugoslavije sada se našla na udaru komunističke Jugoslavije u godinama poslije Drugog svjetskog rata. Do 1953. godine veliki dio vakufske imovine je nizom zakonskih mjera, koje su podrazumijevale konfiskaciju, nacionalizaciju, eksproprijaciju i kolektivizaciju, bio uzurpiran i otet od Islamsk zajednice. Do 1959. godine Islamska zajednica je toliko osiromašena da je ugašen niz organa, uključujući i Vakufsku direkciju.

Pa ipak, sve do 1952. godine u stavki prihoda Islamske zajednice, postojala je i stavka doprinosa od vakufske imovine. Ipak, sve je to bilo jako skromno. Tako je prihod od Gazi Husrev begovog vakufa i medrese iznosio 28 000 dinara ili 0,54% od ukupnog budžeta koji je u toj budžetskoj godini iznosio 5 155 200 dinara. Ostale prihodovne stavke odnosile su se na pomoć države u iznosu od 4 200 000 dinara ili 81,47% i uštede finansijskih sredstava u iznosu od 927 000 dinara ili 17,89% od ukupnog budžeta. Iz ovog se može vidjeti da je gotovo jedini finansijer, iako veoma skroman, Islamske zajednica bila država i da su prihodi od vakufa, koji su u ranijem periodu činili temelj i osnovicu finansiranja Islamske zajednice, svedeni na mizerni nivo od jedva pola procenta. Tim činom država je namjeravala Islamsku zajednicu dovesti u potpuno podređeni položaj finansijske ovisnosti od države. Politizovani izbor reis uleme, poput Sulejmana Kemure, najbolji je pokazatelj da se Islamska zajednica našla pod punom kontrolom represivnog državnog aparata.

Uslijed siromaštva nakon Drugog svjetskog rata, vlasti su poslije 1947. godine dozvolile prikupljanje dobrovoljnih priloga (sergije) u vjerskim objektima i po selima. Ipak, ovi prihodi su bili zanemarivi u odnosu na potrebe Islamske zajednice, jer je generalno i stanovništvo u godinama poslije rata bilo izrazito siromašno, tako da ni prilozi nisu bili značajni. Izvorni prihodi Islamske zajednice nisu mogli pokriti niti minimalne potrebe ove zajednice. Za razliku od Katoličke crkve i Srpske pravoslavne crkve, čiji su prihodi od vjerskih usluga, zemljišta i pomoći iz inostranstva bili dovoljni da podmire veći dio potreba, Islamska zajednica se našla u teškom materijalnom položaju. Nagomilani finansijski problemi iz monarhističke Jugoslavije, posljedica ratnih razaranja, kao i niz zakonskih mjera kojima su oduzeti vakufi poslije 1945. godine, doveo je Islamsku zajednicu u poziciju potpune ovisnosti od države.

Kada je 1952. godine vlast zabranila sakupljanje dobrovoljnih priloga u naturi po selima, te da dobrovoljne priloge ubuduće mogu sakupljati samo u džamijama i to u novcu, Ulema medžlis u Sarajevu je u aprilu 1952. godine intervenisao kod Komisije za vjerska pitanja BiH tražeči povlačenje ove mjere. Kako se vlast na ovakve molbe organa Islamske zajednice nije uopšte očitovala, dopisi sa molbana su se i dalje nastavili.

Tako je na sastanku Komisije 14. aprila 1953. godine reis ulema Ibrahim ef. Fejić posebno pocrtao problem ukidanja naturalnih prihoda. Prema njegovim riječima službenici Islamske zajednice nisu plaćani iz vakufske imovine, već od dobrovoljnih priloga samih vjernika u naturi ili novcu. Objašnjavajući težak položaj Islamske zajednice Fejić je rekao “da su njena vlastita sredstva i prihodi nedovoljni za plaćanje vjerskih službenika (…) Kod muslimana nema raznih taksi za sahranu, vjenčanje itd. Vjerski službenici ne obilaze domove vjernika kao kod katolika i pravoslavnih prilikom slava, posljedne pomasti i dr. kojom prilikom dobijaju izvjesnu nagradu. Ukoliko se i dalje bude vršilo prikupljanje sredstava samo u džamija, Islamska vjerska zajednica će doći u bezizlazan položaj”. Zbog je Fejić predložio da se u Nacrt zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica uvrsti stav koji bi omogućio vjerskim službenicima da “mogu ugovarati nagrade u novcu ili stvarima za vršenje vjerske službe”. Međutim, ovaj prijedlog nije uvažen prilikom usvajanja Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica, a zabrana prikupljanja priloga u naturi po selu je i dalje ostala na snazi.

Molbe su i dalje stizale, a državne vlasti su odgovorile na jednu od mobli tek 10. decembra 1953. godine. U odgovoru je stajalo: “Nadležni organi unutrašnjih poslova stoje na stanovištu da davanje priloga u naturi vjerskim službenicima nije zabranjeno, ali da ih sam službenik ili neko u njegovo ime ne može sakupljati u njegovo ime idući od kuće do kuće, nego im ih mogu same džematlije pojedinačno donositi.

Ovakav tretman negativno se odrazio na vjerske službenike čiji je život sveden na puko preživljavanje. Iako bolje stanje nije bilo ni u katoličkog i pravoslavnoj crkvi, njihovu službenici su zarađivali gotovo duplo više novca. Tako su, primjera radi, krajem 1954. godine prosječni godišnji prihodi katoličkog svećenika iznosili 250 000 dinara, pravoslavnog oko 200 000, a imama tek oko 120 000 dinara. Sa druge strane i Islamska zajednica kao institucija visila je o koncu jer je državna pomoć bila dovoljna tek za podmirenje osnovnih troškova administracije.

U periodu od 1945. do 1955. godine država je Islamskoj zajednici uplatila ukuno 111 700 379 dinara, što je prikazano u tabeli. U prvim godinama jasno vidimo da su izdavanja bila jako skromna ali da od 1949. godine dolazi do kontinuiranog povećanja sredstava koja su usmjerena prema Islamskoj zajednici. Iako je težak materijalni položaj službenika Islamske zajednice i oduzimanje imovine znatno utjecalo na povećanje izdavanja novčanih sredstava, glavni razlog tome je angažman Islamske zajednice u jugoslavenskoj politici prema arapsko – islamskom svijetu. Važno je naglasiti da je čak i pored kontinuiranog povećanja sredstava i dalje bilo moguće tek podmiriti osnovne izdatke. Kako je već naglašeno, Islamska zajednica se našla u najtežoj finansijskoj situaciji od tri najveće vjerske zajednice u BiH, s toga ne čudi što je od ukupno 152 669 379 dinara usmjerenih prema vjerskim zajednicama Islamskoj zajednici u BiH pripalo čak 111 700 379 dinara odnosno 73,16%.

Ipak, i pored određenog povećanja finansijskih sredstava službenici Islamske zajednice nisu bili zadovoljni. Do nezadovoljstva je posebno došlo donošenjem Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica. Zbog toga je Vakufska direkcija u Sarajevu uputila molbu Izvršnom vijeću Narodne republike BiH, u kojoj je, između ostalog, navedeno da se omogući ustupanje 50% prihoda od kirije vakufskih zgrada i da se omogući novi način prikupljanja dobrovoljnih priloga od članova Islamske zajednice i van bogomolja.

O prijedlogu za povećanje finansijskih izdataka vjerskim zajednicama očitovala se i Komisija za vjerska pitanja BiH 1956. godine, koje je konstatovala da “nema stvarne potrebe da im se [vjerskim zajednicama] dodjeljuju veći iznosi, jer su njihove potrebe minimalne”. Bez obzira na situaciju, nastavljan je kontinuirani rast uplate novčanih sredstava Islamskoj zajednici Jugoslavije. U periodu od 1957. do 1961. godine republička izvršna vijeća i Savezno izvršno vijeće su ukupno izdvojili 286 199 719 dinara direktne donacije Islamskoj zajednici Jugoslavije. Od navedene cifre 58 932 470 dinara izdvojeno je za Islamsku zajednicu u BiH.

Ponovo je najveću ulogu u povećanju novčanih sredstava imao angažman Islamske zajednice u vanjskoj politici. Naime, nakon istupanja iz Istočnog bloka Jugoslavija se maksimalno usredotočila na zemlje Trećeg svijeta od kojih je većina imala znatnu muslimansku populaciju. Jugoslavija je 1953. godine imala uspostavljene diplomatske odnose sa Egiptom, Iranom, Libanonom, Pakistanom, Sirijom itd. Reis ulema je redovno primao u posjetu predstavnike islamskih zemalja iz Azije i Afrike. Prvenstveno zbog toga je 1957. godine za reis ulemu izabran Sulejman Kemura koji je pozitivno djelovao kod muslimanskog svijeta u zemlji i inostranstvu. On je redovno sa jugoslavenskom delegacijom putovao u zemlje arapskog svijeta.

Obzirom da je vlast “pozitivno ocijenila” angažman Islamske zajednice odlučeno je da se “na teret budžetskih rezervi” 1961. godine kupe dva stana u iznosu od 5 000 000 dinara za službenike Vrhovnog islamskog starješinstva te da se reis ulemi poveća plata na 200 000 dinara. Međutim, i pored subvencija tokom šezdesetih godina Islamsku zajednicu je morio isti problem – nedostatak dovoljno novčanih sredstava za izmirenje osnovnih podrebština.

O tome se raspravljalo i na sjednici Komisije za vjerska pitanja BiH na kojoj je konstatovano da Islamska zajednica loše finansijske prilike vuče još iz monarhističke Jugoslavije, kao i da je osnovni problem lošeg finansijskog stanja razorenost imovine uništene Drugim svjetskim ratom.

Osvrćući se na poslijeratne razloge finansijske krize na zajedničkoj sjednici je ukazano da je “Zakonom o agrarnoj reformi i Zakonom o nacionalizaciji Islamska vjerska zajednica bila lišena znatnog dijela svoje materijalne osnove. Zatim, Uredbom o upravljanju stambenim zgradama ti prihodi su svedeni na minimum. Najnovijim Zakonom o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta Islamska vjerska zajednica je ostala bez prihoda. Tako je ranijim mjerama eksproprisano ili nacionalizirano 148 zgrada sa 1 372 492 m2, dok je agrarnom reformom oduzeto zemljište i šume u površini od 19 251 472 m2. U vezi Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskih zemljišta podnesene su prijave za utvrđivanje predmeta nacionalizacije za 1 493 zgrade sa iskazanom površinom uz ove zgrade od 355 971 m2. Od strane državnih organa za njihove potrebe zauzeto je 120 mektebskih i medresarskih zgrada. Do sada je doneseno rješenje o nacionalizaciji za 650 zgrada. Kolika je vrijednost svih tih objekata nije poznato ni samim organima Islamske vjerske zajednice, niti imaju tačne podatke o broju zgrada, tako i o broju građevinskog zemljišta.”

Uprkos svim problemima kroz koje je prolazila Islamska zajednica, a sa kojima je država bila dobro upoznata, reis ulemi Sulejmanu Kemuri je u februaru 1962. godine, na sastanku vjerskih službenika sa Saveznom komisijom za vjerska pitanja, rečeno i dato do znanja da “državne dotacije shvate kao dodatnu pomoć i da pronađu finansijska sredstva iz vlastitih izvora”.

Prošli članakDodik i Vučić danas na vojnoj vježbi Vojske i policije Srbije
Sljedeći članakMinistrica u KS Lejla Brčić: Osnovna uloga četničkog pokreta u miru je da ulijeva strah povratnicima od ponovnog stradanja!