Fotografija nema veze sa opisanim dešavanjima!

Teška politička i vjerska situacija oko Humske zemlje (današnja Hercegovina), koja se nalazila u sastavu srednjovjekovne srpske države, dodatno se zakomplikovala 20. aprila 1326. godine kada je bosanski ban Stjepan II Kotromanić otpočeo osvajački pohod na ovaj prostor. Uvidjevši da se mogu okoristiti, u pohodu su mu se pridružili i Dubrovčani. Nakon nepuna dva mjeseca, gospodari humske zemlje Branivojevići su likvidirani, a ban Stjepan II je od juna 1326. godine nosio titulu gospodara Huma, dok su Dubrovčani pod svoju vlast stavili Pelješac i Ston, kojeg su zvanično od 1333. godine posjedovali nakon što su ga otkupili od srpskog kralja i bosanskog bana.

Osvajanjem Huma Stjepan II je uklonio ranije gospodare, dok su prijašnji vazali prešli na njegovu stranu. Smijenjena su i vjerska lica Katoličke i Pravoslavne crkve za koje nije bilo mjesta u srednjovjekovnoj bosanskoj državi. Time je zvanično zapečaćena sudbina Humske episkopije, koja je još i ranije, zbog unutrašnjih nesuglasica, pala u veliku krizu, ali iz povelje cara Dušana iz 1334. godine u kojem naređuje Dubrovčanima da poštuju pravoslavno bogoslužje može se konstatovati da je ona možda još uvijek postojala, ali se njezine starješine ne spominju. Ekspanzivna politika bana Stjepana II nastavila se i 1329. godine kada je bosanska vojska upala na prostor srednjovjekovne srpske države. Tom prilikom su opustošili manastir sv. Nikole u Banji kod Priboja, koji je bio sjedište dabarskog episkopa.

Na jednom zapisu, vezanom za ovaj pohod, monah Nikola je naveo “da su bezbožni i pogani babuni opustošili manastir”, a zatim ih je nazvao “bledivim prokletim babunima”. Jedna srpska legenda za ovaj Stjepanov pohod navodi da se bosanski ban u jednom trenutku našao u smrtnoj opasnosti kada je ubijen njegov konj. Tada mu je u ispomoć priskočio odani bosanski vojnik Vuk Vukoslavić koji mu ustupi svoga konja kako bi ban nastavio borbu. U nastavku borbe Vuk je poginuo dok je ban ostao i bez drugog konja, ali se uspio spasiti zahvaljujući intervenciji bosanske vojske. Poslije ovog događaja Dušan je poduzeo kazneničku ekspediciju pa su se borbe prenijele na prostor srednjovjekovne Bosne. Postoji opravdana vjerovatnoća da je bosanski ban poduzimao vojne pohode na Srbiju ranije, tokom 1327. i 1328. godine, jer se navodi podatak da je 1329. godine obnovljen niz manastira, pa i sv. Nikole. Uporedo sa trajanjem ovih borbi, o kojima nemamo puno podataka, trajala je pravoslavna propaganda o bosanskim hereticima koji su u crkvenim krugovima nazivani pogrdnim imenima: neprijateljima krsta i svetih slika, popraćeni su kletvama na sinodicima eksplicitno navodeći ime bana Stjepana II.

Osvajanjem Huma ban Stjepan II je protjerao makarskog biskupa, koji je svoje utočište pronašao u Omišu, te duvanjskog koji se nastanio u Splitu. U ovakve radnje se umiješao papa koji je u pismu upućenom Stjepanu II 7. januara 1346. godine od njega zahtijevao da vrati posjede kotarskom biskupu u Humu, te da ga ne ometa prilikom ubiranja crkvene desetine, kako bi djelomično popravio štetu nanesenu biskupu u Kotoru. U namjeri da iskoristi nemirne radnje po Dalmaciji oko borbi za Zadar 1345. godine, papa šalje pismo i kralju Dušanu u kojem od njega traži da omogući ubiranje desetine u Humu i drugim oblastima.

Time je papa zapravo provocirao sukob Dušana i Stjepana II. Ipak, tada ni bosanskom banu, koji je Dušanovu vojsku smatrao superiornijom, niti caru Dušanu, koji je vodio vojne operacije protiv Bizanta na istoku, nije odgovarao vojni sukob pa je zatraženo od Venecije da posreduje oko mirnog rješenja i mogućnosti vraćanja Huma kojeg Dušan nikako nije mogao prežaliti.

U decembru 1346. godine postignut je dogovor o miru, ali je on bio samo formalan, pošto su i bosanske a i srpske čete upadale na susjedne teritorije. Ipak, kada je rat sa Bizantom okončan car Dušan je bio spreman da svoju vojsku prebaci na zapad prema Bosni i vrati Hum, ali mu je za to trebao povod. Pronašao ga je u tvrđavi na Neretvi koju je Stjepan II namjeravao izgraditi. Nakon što je posredovanje preko Venecije propalo, ban Stjepan II, znajući da je srpska vojska moćnija, krajem 1349. godine prvi poduze korak i napade srpske položaje kod Konavla, Trebinja, Rudina i Gacka.

Nakon što je posredovanje kod Venecije o obustavi ratnih operacija propalo, car Dušan u oktobru 1350. godine sa 80 000 vojnika pređe granicu i brzo napredujući kroz teritorij srednjovjekovne Bosne, ali je zbog gerilske takike – napadanja iz šuma i klanaca, srpska vojska imala velike gubitke.

Preostale čete Bošnjana su se uglavnom povukle u tvrđave odakle su pružale otpor Dušanovoj vojsci. Srpska vojska se naročito okomila na grad Bobovac kojeg je pokušala zauzeti na juriš ali nije uspjela. Nakon ovog poraza Dušan je naredio vojsci da počne pljačkati i paliti sve što može, nakon čega se odlučio na povlačenje jer je bizantska vojska poduzela ofanzivu na prostoru istočne i južne Makedonije, pa se car Dušan morao skoncentrisati na to ratište.

Nastojeći da zadrži bitne tačke u Humu, Dušan je izgradio niz vojnih garnizona sa manjim srpskim posadama. Međutim, bosanska vojska se brzo organizovala pa je Stjepan II u narednih šest mjeseci eliminisao sve srpske posade. Nakon što se situacija ponovo smirila Dušan je Stjepanu II ponudio brak između njegovog sina i njegove kćerke Elizabete, kako bi povratio Hum pomoću miraza, ali je Stjepan II to odbio, čime je zapečaćena sudbina Huma kao budućeg dijela Bosne.