Potpisivanjem Splitske deklaracije 22. jula 1995. godine, između hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i predsjednika Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića, kao i predstavnika Federacije Bosne i Hercegovine Harisa Silajdžića i Krešimira Zubaka, pored političke saradnje označila je i početak ozbiljnije vojna saradnje između dvije države. Ovim je dopuštena intervencija Hrvatske vojske (HV) na prostoru teritorije BiH, u korist Armije Republike Bosne i Hercegovine. Razlog potpisivanja deklaracije je bila teška situacija u Bihaćkom okrugu. Vojske dviju srpskih paradržava, Republike srpske i Republike Srpske Krajine, su 19. jula 1995. godine otpočele odvojene operacije, “Štit 95”, odnosno “Mač 95” u cilju eliminacije Bihaćkog okruga i 5. korpusa ARBiH koji ga je branio. Operacija je u bosanskohercegovačkoj literaturi poznata pod nazivom “Spržena zemlja”.
Tri dana nakon potpisivanja Splitska deklaracije, 25. jula, otpočela je velika operacija Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća odbrane (HVO) na prostoru Bosanskog Grahova i Glamoča. Hrvatskoj strani je itekako odgovaralo potpisivanje deklaracije, jer joj je time omogućen ulazak na prostor BiH i zauzimanje prostora u zaleđu Knina (glavnog grada samoproglašene Republike Srpske Krajine), čime bi se stvorile strateške prilike za konačnu eliminaciju srpske paradržave u Hrvatskoj. Ipak, sa druge strane pad Bihaća im nije odgovarao jer bi time daleko teže sproveli oslobodilačku operaciju u Hrvatskoj, prvenstveno jer bi došlo do vezivanja velike grupe srpskih vojnika koji bi se nesmetano mogli rasporediti prema linijama hrvatske vojske. Treba imati u vidu da je ova deklaracija išla u korist i bosanskoj a i hrvatskoj strani.
Dakle primarni cilj ove operacije je bilo sprječavanje Vojske Republike Srpske (VRS) i Vojske Republike Srpske Krajine (VRSK) u naumu da okupiraju slobodni prostor Cazinske krajine. Nakon uspješne hrvatske operacije “Bljesak” u maju 1995. godine, pobunjeni Srbi u Hrvatskoj su shvatili da im opstanak ovisi jedino u sprječavanju spajanja hrvatskih i bošnjačkih snaga na potezu Bihać – Bosansko Grahovo. Plan navedenih srpskih operacija je bio da se 5. korpus ARBiH najprije okruži a potom uništi. Da bi se spriječio ovakav naum angažovano je Zborno područje Split, na čelu sa generalom Antom Gotovinom. U sklopu ove operacije angažovana je pored elitnih snaga 4, 7. i 9. gardijske brigade HV-a i 114. brigada Split. HVO je učešće u operaciji uzeo angažujući 1, 2. i 3. gardijsku brigadu, kao i snage specijalne policije MUP-a. Ukupan broj boraca HV i HVO je iznosio oko 8 500. 2. krajiški korpus VRS, ojačanih sa elementima 1. krajiškog korpusa, te 7. korpusa VRSK koji je branio napadnuto područje angažovao je oko 5 500 vojnika.
Operacija je počela u 5 sati u jutro, 25. jula 1995. godine. Napadajući na glavnom pravcu Crni Lug – Bosansko Grahovo, već nakon tri dana teške borbe jedinice 4. i 7. gardijske brigade HV su ušle u Bosansko Grahovo. Okosnicu napada činila je 7. gardijska brigada “Puma” iz Varaždina. Njezina zadaća je bila da uz pomoć ostalih jedinica HV kroz tri faze, od kojih je završna bila oslobađanje Bosanskog Grahova, odradi zacrtanu zadaću. U konačnici bilo je predviđeno dostizanje crte tt 1059 Zekinica – tt 994 – tt 910 – tt 106 Obljaj. Na predviđenoj crti trebalo je utvrditi položaje i organizirati odbranu u slučaju srpskog kontranapada iz pravca Knina i Drvara. Napredovanje 7. gardijske brigade trebala je, nakon zauzimanja osvojenih položaja, preuzeti 126. domobranska pukovnika HV-a, dok je desno krilo trebala štiti taktička grupa 1. Glavnina snaga je brzo napredovala, ali je zaustavljena nakon dva kilometra napredovanja zbog jakog srpskog otpora kod Marinog Brda, prvenstveno jer TG 1 nije uspjela probiti liniju odbrane srpske vojske. Uvođenjem jedinica 9. gardijske brigade HV, narednog dana – 26. jula, slomljena je linija odbrane VRS, čime je zauzeto važno strateško mjesto Nos. Time su stvorene mogućnosti za spajanje sa 7. gardijskom brigadom. Dijelovi 9. gardijske brigade “Termiti” su time vraćeni na Velebit, svoj matični sektor, dok se u proboju prema Bosanskom Grahovu 7. gardijskog priključila 4. gardijska brigada. Napad je otpočeo u noći 26/27. juli. Već 28. jula uspješno je izvršen proboj, uz pomoć jakih oklopnih snaga, te su jedinice 4. i 7. gardijske brigade ušle u Bosansko Grahovo. U borbama na ovom pravcu, koje su potrajale i još dva dana – do 30. jula, poginulo je 8 pripadnika 7. gardijske brigade. Drugi smijer napada išao je linijom Šator – Glamoč gdje su zajednički napadale snage HV i HVO. VRS je naročito snažan otpor pružio na planini Staretini, ali 27. jula hrvatske snage su došle nadomak Glamoča. Međutim, radi sigurnosnih razloga tek narednog dana se ulazi u Glamoč. Ovim činom oslobođeno je oko 1 600 km2 teritorije te su stvorene taktičke mogućnosti za pokretanje operacije “Oluja”, kojom će biti eliminisana Republika Srpska Krajina. Operacijom je presječena i putna komunikacija Banja Luka – Knin. Realizacijom ove operacje, 28. jula, na cjeloukupnom području RSK je proglašeno stanje ratne opsnosti, što je dovelo do uvođenja opće mobilizacije.
Kao što smo već u početku naveli, glavni razlog realizacije ove operacije je bila teška situacija u Bihaću, gdje je u isto vrijeme trajala snažna ofanziva srpskih vojski, te domaćih izdajnika oko Fikreta Abdića (Autonomna pokrajina zapadna Bosna). Hrvatska javnost je neposredno nakon akcije, a tu tvrdnju spominje i danas, izjavila da je operacijom spriječen pad Bihaća i pokolj ravan Srebrenici. Međutim, treba imati na umu da je u vrijeme operacije “Spržena zemlja” (udružena operacija “Štit 95”, odnosno “Mač 95”), gotovo u potpunosti mirovao front prema VRS, dok su okosnicu napada na Cazinsku krajinu činile VRSK i Narodna odbrana APZB. Iako se oslobođenjem Bosanskog Grahova, 28. jula, i sam komandni štab VRSK predviđen za operaciju “Spržena zemlja”, odnosno “Mač 95”, povukao prema Kninu, čime je zvanično i okončana njihova operacija “Mač 95”, treba naglasiti da su u periodu od 19. do 23. jula trajale najžešće borbe za Cazinsku krajinu. Dakle u vrijeme kada hrvatska operacije “Ljeto 95” još nije ni počela. I pored toga što je VRSK uspjela ući duboko u teritoriju koju je kontrolisao 5. korpus ARBiH, 23. jula je uspješno odbijen napad VRSK u mjestu Krivaja. Koliko su borbe bile intenzive, u ova četiri dana, dovoljno govori podataka da je tom prilikom uništeno i sedam srpskih tenkova, uglavnom najmodernijeg tipa M-84, a jedan potpuno ispravan je zarobljen. Upotreba ovih tenkova jasno govori o žestini srpskog napada. Također, 5. korpus je u navedenim borbama imao 68 poginulih i oko 200 ranjenih pripadnika, što uopće nije mala cifra. Narednog, 24. jula situacije je za branioce Cazinske krajine i dalje bila teška ali stabilna i puno bolja nego prethodna četiri dana. Kada pri tome uzmemo u obzir da je sama hrvatska operacija, “Ljeto 95”, otpočela 25. jula, i to na udar srpske vojske (VRS) koja gotovo da i nije učestvovala u ofanzivi “Spržena zemlja”, onda sa sigurnošću možemo tvrditi da su hrvatske tvrdnje o spašavanju Bihaća i sprječavanju nove Srebrenice prenapuhane. Činjenica, operacije “Ljeto 95”, je spriječila mogući veći angažman jedinica VRS, u operaciji “Spržena zemlja” čime bi, bez sumnje, situacija za branioce Cazinske krajine bila dosta teža ali se o tim stvarima sa historijskog aspekta ne može govoriti.
