Papa Grgur XVI 1622. godine osnovao je posebnu kongregaciju zvanu “De Propaganda Fide” (Zbor za Raširenje Vjere) čiji je osnovni zadatak bio djelovanje u “ugroženim krajevima”, u cilju razvoja katolicizma. Time je ova misija zahvatila i prostor Bosne koja se nalazila u sastavu Osmanskog carstva. Za glavnu ličnost, nadzora o položaju katoličanstva u “četiri kraljevstva” (Bugarska, Srbija, Slavonija i Bosna), odabran je apostolski vizitator i albanski svećenik Petar Masarechija, rodom iz Prizrena, koji je u Bosanskom ejaletu boravio tokom 1623. i 1624. godine. Na svom putu obišao je preko 100 mjesta od Požege u Hrvatskoj do Olova u Bosni i od Plovdiva do Trnova u Bugarskoj i dalje prema Srbiji. Papinski nalog da krene u vizitaciju zatekao ga je u Sofiji kao kapelana ondašnje dubrovačke trgovačke kolonije u Bugarskoj. Bio je veoma pogodan za zadatak iz razloga što je poznavao albanski, hrvatski, italijanski, turski i latinski jezik, a izvrsno je poznavao krajeve osmanske carevine i običaje naroda na Balkanu. Kada je umro, u Skoplju 27. novembra 1634. godine, župnik Ivan Kokinić je zapisao: “Niti je bilo, niti će više biti u ovom kraju takvog biskupa”.
Teško da je i jedan drugi pisac dao življi i realniji reljef Bosne i Bošnjaka kao što je to učinio Maserachija. Bosanska ljepota ga je očarala, zato svoj opis Bosne najbolje daje u prozi jedne pjesme: “Bosno, zemljo plemenita, vele ti si lipa, uzorita, nakićena zelenim gorama, obaljana četirim vodama, na priliku zemaljskoga raja! Bosno plemenita pokrajino”. Veoma slično piše i o Slavoniji i Ugarskoj. Dalje navodi: “Bosna se mnogo razlikuje od Ugarske u pogledu podneblja i položaja: Ugarska je ravna, a Bosna puna brežuljaka i gora. Ugarska ima nezdrav zrak, a Bosna vrlo zdrav; u Ugarskoj osim rijeka malo ima žive vode i zato su svuda bunari, a u Bosni na svake po milje udaraš na studeno vrelo; Ugarska, radi široke ravni nalik na morsku pučinu, malo užitka pruža gledaocu; Bosna opet sad se naborala u dražesne brežuljke, sad se spustila u duboke i mile doline, tako da puni dušu neizrecivim čarom. Ugarska je puna neprohodnih šuma, a Bosna zelenih brda, obraslih jelom i omorikom. Ukratko, Ugarska ravnica rađa ljudima troma duha, a Bosna vrlo oštra uma. Istina je, da je Ugarska po masnoći tla tako plodna, da i Bosnu potpomaže žitom, ali zato Bosna ima tako sočnu travu, da je meso stoke neobično tečno. Ugarski su konji dobri uglavnom samo za vučenje kola, a bosanski za dobre jahače, samo ako se nađu onog rasta, kakav se traži; oni su naime obično maleni, kao i druga stoka po Bosni; a ljud su naprotiv izvanredno stasiti i lijepi. Ugarska ima mnogo močvara i jezera, punih nezdrave ribe, a Bosna opet obilje potoka i rijeka, koje teku ispod gorskih vrhunaca i pune su pastrve i slasne ribe. Onaj dio Bosne, koji se pruža prema Jadranskom moru, najvećim je dijelom kamenit a prema Ugarskoj obiluje ubavim gorama i humcima od zemlje, koji svojom dražesnom raznolikošću izazivaju zavist Ugarske, Vlaške i Moldavske i vežu im usta, da se ne obole i dižu oči, da gledaju daleke krajeve kao što ih gleda sa svojih visokih brda ponosna gospođa, koju zovemo Bosnom. Iz nje su izašli toliki ljudi, znameniti i oružjem i duhom, koji su kao veziri i paše upravo čudesno ravnali tiranskim turskim imperijem na štetu kršćanskog imena. Samo je Albanija bila družnicom Bosni davši svoj dio sličnog oruđa na propast kršćanskih država…”
Bosanske katolike smatra dobrim i pobožnim – boljim vjernicima nego u ostalim balkanskim zemljama, dok za muslimane navodi da se puno više brinu od ostalih pripadnika islamske vjere da se njihova dobra djela vide pred cijelim svijetom. Bosna se, po njemu, prostire od Novog Pazara do Hrvatske 15 dana hoda dužine i od Save do Dalmacije 8 dana hoda u širinu. Stanovnici Bosne su većinom muslimani, dok u njoj živi oko 300 000 katolika, dok je pravoslavaca svega polovica od ukupnog broja katolika, dakle 150 000. Katolici, pomiješani sa muslimanima, žive uglavnom u brdskim krajevima Bosne, dok je veoma malo čistih katoličkih sela, dok je većina sela gdje žive isključivo muslimani. Prema njegovom mišljenju u Bosni je tada, bez Hercegovine, živjelo oko 1 350 000 stanovnika. Spominje da Bosna posjeduje 17 samostana. Navodi da u Bosni postoji i “treća kršćanska vjera koja se razlikuje od katoličke i pravoslavne”. On ih naziva patarenima. Glavni razlog masovnog prelaska na islam navodi patarensku herezu. Bosanski patareni pređoše na islam da bi zadržali svoju slobodu, ali ni katolika koji su prešli na islam nije manjkalo. Drugi razlog prelaska je bio “porez u krvi” (devširma), prema kojoj je sultan uzimao svakih pet ili deset godina djecu iz kršćanskih porodica. U jednom spisu navodi: “Rečeno mi je, da je prošlih godina u okolici Sutiske (Visoko) otpalo od kršćanske vjere nekih šest ili sedam tisuća katolika…”. Dalje spominje i veliku pogibiju kršćanskog plemstva u Bosni, koje se nije htjelo “poturčiti”.
Razlog zbog kojeg je Bosnu istraživao samo do Olova je taj što su mu tamo ukazali da bi mu dalje traganje i putovanje moglo ugroziti život. Predlagali su mu da ide do osmanske vlasti i najavi svrhu svoga putovanja, kako bi dobio sigurnosnu pratnju ali je to odbio iz razloga što bi tada bila otkrivena njegova misija te bi bio izložen smrtnoj kazni. Zbog toga se vrati s pola puta.
