Na obroncima planine Ozren i na desnoj obali rijeke Bosne nanizaše se nepravilnim redom kuće grada Maglaja. Varoš je malena i broji tek 3 428 stanovnika, od kojih su većina islamske vjere. Istočnjačko, orijentalno, obilježje je zadržao dok su zgrade modernog tipa vidljive tek na lijevoj obali rijeke Bosne, ali taj dio varošice je još uvijek u razvoju. Usred niza neuglednih kuća, zidanih po starom bosanskom običaju, ističe se jedna monumentalna građevina – džamija Kalavun Jusuf pašina, u narodu zvana Kuršumlija jer je olovom pokrivena. Džamiju je izgradio Jusuf paša Budimlija 1560. godine, a sultan Abdul Aziz (1830 – 1876) je za njezinu nadogradnju i obnovu dao 18 000 groša. Četvrtastog je oblika, pokrivena kubetom, dok se pred njom nalazi trijem sa tankim kamenim stupovima, koji nose svodove i ostale manje kupole. Munara je naročito posebna je je ukrašena vijencem stalaktita, koji nose šerefe, sa kojih mujezin poziva na molitvu. Munaru je pokrio šiljasti olovni krov. I sami okoliš džamije se prilagodio stilu same građevine, jer je harem prekriven grobnicama, na kojima su nišani i bašluci.
Putić pored džamije vodi prema nepravilnom sokaku koji ide uporedo sa rijekom Bosno, a na samom vrhu se nalazi stari grad Maglaj. Tamo se uz jednostavnu kulu vremenom razvilo predvorje sa bedemima uz koje su se nizale ostale kule. Rezultat toga je razvitak grada XV stoljeća. Ulaz mu se nalazi na sjevernoj strani, gdje se u zidu nalaze prostrana vrata. Prolazeći kroz njih ulazi se u tijesni otvoreni trijem, sa zapadne strane opasan bedemom, sa koga gleda niz puškarnica na istočnu stranu samog grada. Duguljasto predvorje vodi do četverouglaste kapikule, ozidane debelim zidom, a smještene u pola bedema. Daljnji put vodi prema četvrtastoj prostoriji koja je služila kao puškarnica, a koja gleda u predvorje. Ta kula se zove po njezinom stanaru Širbegovom kulom. Prošavši kroz nju, u južnom dnu, nalazi se masivna četvrtasta kula a do nje se prislanja niska zgrada sa dvije trijesne sa uskim niskim vratima i bez ikakvih prozora. U njoj je živio zapovjednik tvrđave, a zadnji se zvao Atifaga. Sa mračne strane su se nalazile tamnice. U sjevernom kraju se nalazi još jedna kula, čiji je zid prema gradskom oboru ravan. Kula je imala drveni krov ali ga je jak vjetar odnio. Kula se nalazila na najotmjenijem mjestu pa je uglavnom služila kao mjesto gdje su organizovana sijela. Zadnji kapetan koji je u njoj stolovao se zvao Tahir kapetan. Uz kulu istočni bedem se proširuje u ozidanu tabiju, a pod tabijom uzidana su dva tijesna, koji su služili za smještaj vojske. Na južnom kraju te tabije izbočuje se vanjski bedem u obliku poligona, te oprasuje drugu, manju tabiju, sa koje nas stepenice vode opet u gradski obor. Pod Tahirovom kulom nalazi se nepravilno opasano predvorje, čiji zid nije toliko elegantno izgrađen kao ostatak grada. U tom predvorju u prošlom vremenu se nalazilo nekoliko kućica, a u jednoj od njih stanovao je i sahačija Mahmut Gjonlija, koji je održavao sahat kulu. U okolini starog grada se nalazi nešto plodne zemlje na kojoj se uzgaja kukuruz i krompir.
O postanku grada Maglaja nema puno podataka. Prvi puta se grad spominje 1503. godine, mada je i ranije postojala tvrđava a Maglajlije navode da je izgrađena “prije fesa”, dok još Turaka nije bilo u Bosni [prema sadašnjim dokumentima Maglaj se prvi puta spominje 1408. godine]. Od historijskih momenata grada Maglaja u prvom redu treba navesti pohod Eugena Savojskog. Nakon što je 16. oktobra 1697. godine zauzeo Doboj, već narednog dana je krenuo prema Maglaju. Pošto mu je put bio hrđav i šumovit, poslao je jednog kapetana sa 100 konjanka i nešto radnika iz Doboja da ga uredi, a kola, koja su dovozila hranu i municiju, vrati u Bosanski Brod, da odatle dovuku nove zalihe vojsci. Stigavši pred Maglaj, postavi svoj položaj na obali rijeke Bosne, nasuprot grada. Osmanlije čim su vidjeli austrijsku vojsku poslaše tri izaslanika da pregovaraju o predaji. Dok su se dogovarali, povuče se veliki broj marodera, koji su obično pratili vojsku do gradskih zidina, a Osmanlije na njih počeše bacati kamenje. Ipak, nered se brzo riješio. Dobivši tako grad na lahak način, ostavi samo nekoliko vojnika da čuvaju osmansku posadu u gradu, kojih je bilo svega 200-njak. Ni ratnog plijena nije bilo puno: dva barjaka, tri mala topa, jedan veći i nešto municije. Do Maglaja Eugen nije naišao na neki jači otpor, već ga tek kod Orahovice sačeka novi osmanski ćehaja kojeg porazi pa 18. oktobra nastavi prema Sarajevu. Veću nesreću je Maglaj izbjegao i u vrijeme ratnog pohoda austrijskog vojskovođe Laudona 1789. godine kada je nakratko opet tvrđava zauzeta. Isto se desilo i 1850. godine kada je Omer paša Latas došao pred grad i kod današnje željezničke stanice postavio topove. Ipak, Uzeir paša trijeznim govorom potaknu Maglajlije da ne pružaju otpor, a time se ni Omer pašini topovi ne oglasiše.
