Ključ je grad u kojem se prema historijskih činjenicama predao posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević, osmanskom sultanu Mehmed II 1463. godine. Leži u Ključkom polju pored rijeke Sane, a koja u mjestu prolazi između dvije visoke prirodne stijene – na lijevoj strani se nalazi grad, nazidan pod strmim stijenama, a prema njemu je mnogo više Fortica. Iako su zidovi starog grada dosta porušeni i obrasli šumom, teško da se igdje u Bosni može pronaći grad sa boljom vojničkom i odbrambenom pozicijom. Svako ko se popeo na Forticu uočio je da su odatle svi zakoni prirode zaklopili svaki ulaz u njega, te da je moguće proći samo kroz određeno mjesto. Četvrt sata hoda, južno, nalazi se uzvišeno brdo i na njemu jedna humka. Zove se “Pašina Sofa”. Po narodnom predanju tu je odmarao vezir sultana Mehmed II, kada je on sa vojskom došao pod Ključ. Sa njima je bio i jedan kadija, imenom Mula. Sa tog mjesta pozvan je posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević na predaju i bio bi vjerovatno pošteđen da se tada, na tom mjestu, nije našao i Mula. On je veziru rekao: “Ako si ti njemu vjeru zadao, nisam ja! Daj mi ga pod moju vlast, a u Kur'anu stoji, da nevjerniku ne treba davati slobodu”. Vezir ga posluša i ustupi mu kralja, a Mula mu izmisli mučeničku smrt: živome mu zdera kožu, ali i paša bi smrću kažnjen.
Nedaleko od grada, prema sjeveru, pokraj rijeke Sane, nalazi se mjesto “Kraljevac” i jedna humka sa imenom “Crkvina”. Tri sata hoda nizvodno od rijeke Sane se nalazi, na visokoj obali, tvrda zidina koja se zove “grad Kamičak”. Zapadno od Ključa se nalazi selo Sanica, veoma polodnosno mjesto. Na izvoru rijeke Sanice, kod Ključa, se nalaze brojni mlinovi, pile i stupe, od kojih se naročito ističe jedan stari mlin koji se nikada ne pokriva, jer ga desna litica brani od nepogoda. U blizini se nalazi brdo “Crkvna glavica”, koje je iskopano 1856. godine i tu je pronađen oblik crkve, po čemu je mjesto i dobilo naziv. Iste godine sagrađena je i crkva koja je dobila ime po sv. apostolima Petru i Pavlu, ali je spaljena u vrijeme srpsko – bosanskog ustanka 1876. godine. Nakon ustanka pravoslavci su je do pola popravili. Drugo brdo, imena “Klisna”, također posjeduje malu crkvu sa grobljem. Pored sela Sanice, teče rijeka Riječa, a u nju se ulijeva potok Smiljanica. Narod pripovijeda da su tu živjele bogate velmože, a da su nakon dolaska Osmanlija muslimani tu izgradili kuće od istog materijala. Preko Grmeča, leži položaj “Bravsko” a u njemu se nalazi bunar “Kraljevac” a oko njega zidine. Narod ga je zvao “Kraljev tor”. Između Bravska i Sanice se diže planina Grmeč, a narod priča da postoji i grad istog naziva mada on više liči na palanku nego na grad.
Za grad Grmeč Petar Mirković, urednik lista “Bošnjak”, je zapisao: “Od Petrovca odjahavši na istočnu stranu skoro tri sata, doći ćeš na planinu Grmeč. Na najvišem vrhuncu te planine stoji grad, koji isto ime ima kao i planina. Grad je polovinu zidan a drugu samotvrd. Malo se od njega porušilo. A u kom je vijeku zidan, ne zna se. Sad je zarastao u šumu, te u samom gradu po kaldrmi imade jela i javora u promjeru po dva do tri metra. Od Grmeča jedan i po sat na polju Bravsku je jedna razvalina pod imenom ‘Gradić’, a blizu njega veoma zdravo vrelo ‘Kraljevac’. Evo šta narod pripovijeda o Grmeču i Gradiću. U staro vrijeme u gradu Grmeču stanovao je jedan kralj a biješe veoma bogat i silan. Ovce njegove stanovale su na Bravsku u Gradiću. U ono vrijeme, pripovijeda se, u tijem krajevima nije padao snijeg nikada. Jednom bijahu čobani kraljevi sa ovcama pa Bravsku a udari snijeg i zatrpa sve ovce. Čobani odu i kažu kralju šta je bilo. Kralj reče: ‘Djeco moja! to je od Boga pala slana, da za naske ovdje nije stanja. Spremajte se, da odmah idemo.’ Počnu se spremati i potovare što su god imali, ali kako kralj bijaše puno bogat, pa ne mogaše sve ponijeti, on uzme punu tisovu kesu dukata i zakopa ih u gradu. Najmlađoj kćerki njegovoj bijaše žao ostaviti tolike dukate te ne hajede nikako otkučiti se od novaca, pak ni onda kada pođoše, ne ustajaše od kase, vičući: ‘Ja ih živa ostaviti neću!’ Otac joj govoraše i zaklinjaše je, ali opa neće pa neće. No kad nikako ne hte poći, otac je onda prokune: ‘E kad nećeš da ideš s nama, a onda neka milostivi Bog naredi i posluša roditelja vruću molbu i ovoga časa da se pretvoriš u zmiju i da ležiš na njima i dnevi i noći i ljeti i zimi, a samo na Đurđev dan prije sunca jedan put da iziđeš, te ako se tadaj sa muškim sreteš, da se poljubiš i opet da se povratiš u djevojku i pođeš za istog, a novce da uzmeš svome suđeniku.’ Onoga časa ona se pretvori u zmiju rašljasta repa i splaza se na novce. A otac njezin pođe otolen i krene na južnu stranu. Putujući od Grmeča čim je išao jedan sat, stao je i udario biljeg ili kako ondašnji narod zove mramor. Mramori ti i dan današnji su na istim mjestima gdje su i udareni. Visoki su dva metra a široki po metra od tvrdoga ljutca kamena; prvi stoji u Janjilima, zatim u Zdenom dolu u pećini. Taj je u đubre zarastao. Treći u Gorinčanima pak onda u Sekovcu, Krivodolu, Crvljivici i pošljednji u Župi junačkoj. U Uncu se kralj nastani i sazida grad Visuć na jednoj stijeni, koji je do danas sačuvan u cijelosti. Basamaci, koji su u stijeni isječeni, nijesu u stanju današnji ljudi u dva puta iskoračiti. Više je ljudi iz okoline gradiške išlo rano o sv. Đurđu u Grmeč grad da se poljubi sa kraljevom kćeri. Ali ni jedan nije se mogao odvažiti dočekati, da se sunce rodi i da zmija iziđe. Pripovijedaju, da je bio došao jedan i stojao na gradskim vratima na Đurđev dan i čekao, pa kada se suše rađalo, pođe zmija iz grada, te će upravo njemu. Sva se sijaše kao sunce, na glavi imađaše krunu a rep joj dvostruk. On zaveže i dočeka je. Ona dođe do njega i počne.mu ići uz nogu i upravo dopuza do glave i htjede ga poljubiti u desni obraz, a on makne glavom, a ona se odmah vrati natrag na dukate. I sad često puta koji ode, ali se ne odvaži čekati ni nijedan. A djevoka sirota, eto još čeka u narodnoj zamisli svoga suđenika.”
