Godine 1931. kod Čitluka je pronađen reljef uklesan u živoj stijenu, u kamenolomu nedaleko od gradskih vrata antičkog Ekvuma, koji prikazuje ilirska božanstva Dijanu i Silvana. Ispoljen iz stijene, prensen je u Zbirku Franjevačkog samostana u Sinju, gdje se i danas nalazi. Njegove dimenzije iznose: visine 0,42 metra, širine 0,63 i dubine 0,12 metara.
Ova dva božanstva smještena su u prostor omeđen okvirom koji podsjeća na nišu. Sa lijeve strane na prvom mjestu stoji Dijana, a desno od nje je Silvan. Dijana se u potpunosti uklapa u ikonografiju iz zapisa – nosi kratak hiton (antička haljina); u lijevoj ruci drži luk, dok desnom poseže za strijelom u tobolcu na leđima. Kosa joj ne posjeduje standardni ‘krobylos’ (kosa vezana u čvor), nego posjeduje neku vrstu dijademe. Dijana na reljefu nije prikazana u ‘endromidi’ (antičke debele čizme), koje ima gotovo na svim drugim prikazima. Njezina obuća je više nalik na visoke, ravne vunene čarape bez prstiju, koje se u dinarskoj kulturi nazivaju ‘terluci’. Prikaz Silvana na reljefu je poprilično oštećen, ali se dobro vide kozje noge, po kojima je prepoznatljiv, i ‘pedum’ u njegovoj lijevoj ruci (najbliže rečeno: pastirski štap). Vjerovatno je u desnoj ruci držao ‘siringu’ (antički instrument) koju je prenosio ustima. U pitanju je tipični Silvan sa naših prostora, predstavnik ikonografije grčkog boga Pana.
Značajna stavka reljefa je što je bio ukelsan u živoj stijeni, u blizini gradskih vrata, ali izvan tih vrata. U pitanju je pozicija između domaćeg, poznatog, ograđenog i omeđenog s jedne strane, te divljeg, vanjskog, stranog, drugačijeg, onog izvan granice, s druge strane. Sve upućuje na opoziciju dvaju pojmova – ‘domus’ i ‘agiros’. Prva granica je kućni zid, koji se širi do ograde naselja, teritorije i regije. Dijana i Silvan predstavljaju agiros, život izvan poznatog i uređenog, pun prijetnji i straha. U Grčkoj, a kasnije i rimskoj predožbi, guste šume su mračne, tihe i tajanstvene, njima vladaju božanstva: Pan, Faun i Silvan, te Dijana i njezina brojna pratnja. Antički pisac Plinije Stariji govori o svetosti tih šuma i kaže da su napučene božanstvima: “(…) Stoga vjerujemo da su Silvani i Fauni i sve vrste božica i njihovih božanstava s neba postavljeni šumama”. Ovidije je nabrojao ko se sve krije u “zabranjenom šumarku”: nimfe, polukozji bog tj. Faun – Pan, božice Dijana, vodena božanstva, Drijade.
Rimski Silvan je bio ujedno bog granica i čuvar međa. Najstarije granice prema obrađenom tlu bile su šume, baš kao što su nizovi stabala često označavale među imanja. Silvan je bio zaštitnik i jednih i drugih. U Iliriku se povezanost Silvana i Dijane uvijek dovodila kada su u pitanju divlje šume, pašnjaci, stada i lovišta. U antičko vrijeme pastiri i stočari su smatrani ljudima kojim prijetnja stalno visi za vratom jer stalno žive u svijetu divljine. Nije beznačajno što se iz redova pastira regrutovao najveći broj drumskih razbojnika. Rimski građani u Ekvumu bili su okruženi delmatskim stočarima i izvori nam daju određene podatke šta su mislili o njima. Život izvan granica, u očima rimskih građana, bio je prepušten bogovima onostranog i divljeg. U očima domaćeg stanovništva ti bogovi su bili zaštitnici njihove svkodnevnice, jer su izvan sigurnih zidina bili izloženi stalnoj opasnosti.
Dijana i Silvan pojavljuju se zajedno i na slavoluku rimskog cara Trajana u Beneventu kao zaštitnici Ilirika i podunavskih provincija. Slavoluk je građen između 19. marta i 9. decembra 114. godine. Za antičku historiju naših krajeva značajan je baš zbog prikaza Dijane i Silvana te zbog mjesta gdje se nalazi. Slavoluk se nalazi na samom ulazu u grad i ima funkciju ‘vrata’, zbog čega je u historiji poznat i kao ‘Porta aurea’. Silvan i Dijana su prikazani sa kopljem i psom, a u ovom slučaju štovani su kao božanstva u vojsci i zaštitnici državnih granica. Lijevo od natpisa, prikazani su Bahko i Cerera, Dijana i Silvan koji su obično tumačeni kao zaštitnici Ilirika i podunavskih provincija. Predpostaviti je da se Trajanov slavoluk može uporediti sa reljefom u Ekvumu. Reljef s Dijanom i Silvanom nalazio se u živoj stijeni blizu gradskih vrata, ali ‘izvan’ grada – oni ondje označavaju ‘agiros’, svijet izvan granica kolonija, obrađene zemlje i prava rimskih građana. Ovaj par bogova izvorno je rimski, njegov položaj kraj gradskih vrata također je duboko rimski, kad ga usporedimo s Beneventom, tim “najrimskijim od rimskih historijskih reljefa”. No Silvan je prikazan domaćom ikonografijom preuzetom od grčkog Pana. U ovom gradu bili su ‘cives Romani’ te su Dijana i Silvan njihovi zaštitnici granica; izvan grada bili su domaći stanovnici, u ranije vrijeme stočari s brda i Silvan je prikazan na njihov način jer ipak oni žive ondje gdje on vlada. Bogovi na vratima Ekvuma izrazito su rimski i domaći u isto vrijeme.
Možda i najljepši opis religioznog krajolika donosi antički pisac Apulej, a tako je vjerovatno izgledao i put koji je iz Ekvuma vodio pored likova bogova neukroćene prirode: “Kako je običaj pobožnih putnika, kad se neki sveti šumarak ili sveto mjesto pojave pored puta, postaviti zavjet, ponuditi jabuku, malo posjediti… Ništa neće s više prava zaustaviti pobožnog putnika nego oltar ovijen cvijećem ili pećina zasjenjena lišćem ili hrast s obješenim rogovima ili bukva ovjenčana runima ili brežuljak posvećen ogradom ili deblo oblikovano bradvom (u ljudski lik) ili tratina ovlažena ljevanicom ili kamen pokvašen pomašću.”
