Varoš Zenica se sa svojom okolinom ubraja među najznačajnije predjele “prave” ili “gornje” Bosne. Zdravim položajem, obilnom plodnošću, prirodnom krasotom i padinama nadmašuje mnoga mjesta Bosne i Hercegovine. Sva Zenica je na lijevoj obali rijeke Bosne u plodnoj ravnici, osim što se na desnoj strani rijeke Bosne, nakon prelaska drvene ćuprije, nalazi muslimanska mahala Bilmišće. Svuda oko varoši, po brdima, načičana su sela, ili prekrasne i uređene livade. Sa istočne strane Zenicu okružuje selo Klopče, brdo Klopačke stijene, Vragačke stijene i glasovito brdo Osječenik. Od istoka prema sjeveru prostiru se sela: Crkvica, Radakovo, Novo selo, Sviće, Ričice, Pečuj, Gračanica i brdo Vepar. Istoka ka jugu: Janjiči vrh, Drivuša, Gnuse, Raspotoče, Zvečaj, selo “Gornja Zeica”, brdo Vučijak, Uzunove stijene, Golubak, Staro groblje (srpsko) i Tromić. Sa zapada brdo Vaganj, selo Pobrže, Gradišće i planina Lisac. Kroz Zenicu teče rijeku Bosna, a osim Bosne natapa Zenicu i okolinu njezinu još nekoliko potoka i potočića, od kojih je najveća “Babinja rijeka”, a zatim “Kočeva”, na kojoj je starinska kamena ćuprija u sred varoši, na kojoj su se u vrijeme osmanske uprave nalazila vješala. U samoj varoši pijaće vode i vrela su veoma zdrava i studena.
Zenica obiluje zelenim voćem, baštama i bostanima, poljanama i livadama, njivama, brdima i dolinama, brežuljcima i pašnjacima. Jedan pisac veli: “Zenica je mala varošica, ali leži na vrhu lijepog i rodnog zeničkog polja, kroz koje krivuda tamo amo Bosna rijeka. Koliko ona čini ovo polje rodnim i ugodnim, toliko ga i ukrašava, jer posmatrati s brijega zeničkog polje i pored sunca sjajnu Bosnu, vijugajući se desno – lijevo pored onih rodnih njiva i livada, bašta i pašnjaka, doista je divno i umilno. Jamačno je s toga i dobila ime Zenica. Osobito je Zenica na glasu zbog dobre pšenice, bostana, šljiva i svakovrsna voća. Čak i u srpskoj narodnoj pjesmi znade se za Zenicu kako je na glasu radi voća i dobre pšenice. Tako se u jednoj pjesmi kaže kako je ‘oroz od Boga iskao da postane car, pa bi tada nametnuto namet na vilajet: ‘Na Sarajevo groše i dukate, na Visoko kože učinjene, na Tešanj plemeniti češalj, a na Zenicu voće i pšenicu…”.
Čuveni Franjevac, Ivan Jukić za Zenicu je rekao: “Kraj kuća izvan varoši na sve četiri strane zauzeli su bostani, razno zelje, krastavci, lubenice, dinje… veliki ovi bostani natapaju se kanalima, mislio bi čovjek, da je kod malog Nila – I zbilja – Zenica je zaista krasan predjel u Bosni. Svijet veli, da je nekad ‘brizemanile’ svu Zenicu i njezinu okolinu velika voda pokrivala. Još i sada kazuju, da imade u ‘Klopačkim stijenama’ – na istočnoj strani od Zenice – krnjatak od velike gvozdene alke, za koju je Noje u vrijeme potopa svoju lađu vezao. U narodu se vlašta čuti može. I najmanje seoce u ponskoj našoj Herceg – Bosni imade lijepih priča o svome postanku – o imenu svome, da se čovjek zbilja diviti mora. U tome ni naša Zenica nije ‘repa bez korijena’. – Tako u ovdašnjem narodu sačuvala se vrlo lijepa tradicija o postanku Zenice i imena njezina, što zbilja nije mnogo udaljeno od istine. Tako narod priča: kako je nekakva kraljica, bježala sa kraljem iz Bobovca, došla u današnje selo zeničko ‘Gornju Zenicu’ – sahat i po jugozapadno od varoši Zenice. – Taj se kralj i kraljica odmori, pa okrenuvši se podijeliše put prema Bobovcu uzdahne i reče: ‘Osta moja zenica’ – Narod veli, da je ta kraljica voljela Bobovac ko zenicu oka svoga. Od tada, kažu, da se to selo zazvalo Zenica, a kako se prije zvalo, to nijesam slušao. Dalje se priča, da se to selo Zenica preselilo u ravnicu oko rijeke Bosne, gdje danas varoš Zenica postoji. Odatle dakle ime i početak današnjoj varoši Zenici”.
Riječ je naravno o posljednjem bosanskom kralju i kraljici Stjepanu Tomaševiću i Katarini. Zenica se dakle spominje nakon pada bosanske samostalnosti. U narodu se priča da je Zenica nekada bila velika Varoš, daleko veća nego li je Travnik danas. I danas, kada se sa Travničanima porječkaju, Zeničanin će reći: “Šeher Zenica, kasaba Travnik”. U Zenici se nalazi i jedna vrlo stara i znamenita građevina – Sejmenska džamija. Za nju se priča da je napravljena od zidina crkvenog kamena iz sela Putovica. Vrijedno spomena je i staro muslimansko groblje, koga ovdašnji narod zove “Kaursko groblje”. Obzirom da se nalazilo u blizini zatvora u njemu su sahranjivani oni koji nisu ništa dobro donijeli. Postoji i druga verzija koja kaže da su tu sahranjeni osmanski vojnici koji su se sukobili sa Eugenom Savojskim 1697. godine, kada je on napao Zenicu. Priča se da ju je čitavu zapalio i da je samo tri kuće poštedio: jedna u današnjoj mahali Meokušnicama, druga na Jaliji, a treća na Bilinom polju. Narod na sav glas spominje i izvjesnu “Gromilice”, koje su od Zenice udaljene 10 minuta, nakon prelaska “drvene ćuprije” iz pravca Visokog. Pripovijeda da je ovdje bila velika varoš, a nakon što je nesrećom bila velika jagija sva varoš je izgorjela.
