Samo petnaest dana nakon prvog bezuspješnog pokušaja presijecanja posavskog koridora, akcije koja je trajala od 7. do 12. oktobra 1992. godine, užurbano se radilo na novim planovima za napad na koridor kod Brčkog, koji je bio pod kontrolom Vojske Republike Srpske. Odluka je trebala biti donešena na sastanku u selu Jasenovac. Tom sastanku su, osim predstavnika 108. brigade i starješina Operativne grupe 1, prisustovali i tadašnji oficiri iz Komande 2. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine.

Prema novom planu, udarnu pesnicu ponovo je trebao činiti 1. bataljon 108. brigade na pravcu Vukšić – Ulice – Krepšić. Žurba da se krene u novi pokušaj presijecanja koridora kao i ponovni angažman 1. bataljona 108. brigade na glavnom pravcu, koji je u mjesecu oktobru pretrpio značajne gubitke, ukazivali su na ozbiljnije propuste. Nepovoljne su bile vijesti i da su jedinice HVO-a na oraško – šamačkom frontu izgubile sela Lepenicu i Janjiće. Nerealan je bio i zadatak po kojem je 1. bataljon 108. brigade trebao da napreduje sve do spajanja sa oraškim snagama, sa veoma slabašnim snagama podrške na bokovima, uslijed čega bi 108. brigada mogla biti odsječena i razbijena.

Na ovakav plan, kojeg je predložio Ivan Turković, komandant OG1, komandant 108. brigade Ramiz Pljakić je rekao: “Pod tim uslovima ja brigadu ne dam. Neću da je nakon toga vidim na Majevici. Ne dam ni 1. bataljon koji se čuva za ulazak u grad i ulične borbe zašto je i obučavan.” Poslije ovakvog istupa komandanta Pljakića u prostoriji je nastupila napeta situacija. Bilo je direktnih optužbi na račun komande brigade da sabotira oslobodilačku akciju, ali i optužbi na narušavanje međunacionalnih odnosa Muslimana i Hrvata u brigadi.

Dilemu da li već nakon mjesec dana krenuti u novu akciju presijecanja koridora, rasvijetlila je depeša koja je na adresu komandanta 2. korpusa Željka Kneza stigla iz Štaba vrhovnog komande ARBiH u kojoj se zahtijevalo odustajanje od ofanzive, jer u pitanju nije “oslobodilačka akcija već državne razmjene teritorija”. Ipak, Knez se na to naređenje oglušio te je nastavio po svom. Naime, Komandant ŠVK ARBiH Sefer Halilović je tražio da se sve raspoložive snage 2. korpusa preusmjere na Podrinje, a da se aktivnosti oko koridora odlože dok se ne izradi akcija od strane ŠVK ARBiH, jer su prevelike srpske snage na koridori i sam 2. korpus ih ne bi mogao poraziti.

Prvi komandant 2. korpusa ARBiH Željko Knez i prvi komandant OG1 Ivan Turković, kojeg je Knez bez ikakvih konsultacija postavio na tu funkciju, vrlo brzo su se zbližili. O ambicijama ovog dvojca, tadašnji komandant 1. bataljona 108. brigade je rekao: “Knez i Turković imali su samo jedan cilj – dovršiti predaju Posavine. U tome su im smetale samo dvije brigade, posebno 108. Nju je trebalo oslabiti i natjerati na odstupanje pred četničkim koridorom.

Da je taj dvojac 108. brigadu stavljao u težu situaciju nego što je to činio neprijatelj svjedoči i komandant Ramiz Pljakić: “Upravo od vremena prvog presijecanja koridora pa sve do kraja februara 1993. godine, kada Knez formira 108. brigadu HVO, pitanje hoće li opstati 108. pa i slobodna brčanska teritorija visilo je u vazduhu. Poseban problem bilo je otežano ili skoro nikakvo kontaktiranje sa državnim i vojnim vrhom Republike BiH. Bio je to period kada smo bili u sastavu HVO. A onda se dešava pad Dervente, Jajca, Odžaka, Bosanskog Broda. To nas je uvjerilo da ustvari nema nikakvog ‘Vijeća odbrane’, da je HVO farsa od odbrane bosanske Posavine. Na kraju smo ostali mi i Gradačac. Da li je slučajno da su u tim brigadama daleko najbrojniji Bošnjaci. No, danas je jasno da smo uspjeli prevazići sve negativne struje koje su prijetili da odnesu sa ovih prostora i 108. i Bošnjake. Stvorili smo pretpostavke da, kad dođe vrijeme, oslobodimo Brčko i omogućimo izlaz svim Bošnjacima na Savu.”

Tri godine kasnije u februaru 1995. godine, Sefer Halilović je listu “Oslobođenje”, komentarišući dešavanja sa sastanka u Jasenovcu, rekao da je namera Kneza i Turkovića zaista bila da “založi” dvije brigade – brčansku i gradačačku. Za Kneza ističe da je bio dosljedan nosilac hrvatske politike, a kada je otkriven podnio je ostavku. Također, kao glavnog krivca za pad Posavine vidi u hrvatskoj vojsci koja se povukla. On naglašava da su mu komandanti iz Odžaka, Dervente i Bosanskog Broda kazali kako se i dio hrvatske vojske jednog dana povukao, zajedno sa snagama HVO-a.

Istu konstataciju izrekao je i ugledni hrvatski političar Josip Manolić u aprilu 1994. godine u intervjuu za “Globus”, iznjevši niz teških optužbi na račun predsjednika Franje Tuđmana: “Vlada o tome nikada nije raspravljala. Dakle predsjednik je sam donio odluku”. Prema njegovom mišljenju, da hrvatske snage nisu povučene iz Bosanskog Broda, srpska vojska ne bi ni ušla u ovaj grad. Prema njegovom mišljenju razlog pada grada i povlačenja hrvatskih snaga je stvar dogovora između Tuđmana i Miloševića da se Srbima omogući koridor u Bosni koji im je i bio žila kucavica za vođenje rata u Bosni.

Što se tiče snaga ARBiH, prema tvrdnji Sefera Halilovića, one su 1992. godine bile isuviše slabe da se same nose sa VRS na posavskom koridoru. “Druga stvar koja se ne smije zaboraviti je da su Hrvati tada na jedan vrlo perfidan način podvalili našem predsjedniku. Dan prije nego što je pao Bosanski Brod Alija Izetbegović je bio u Zagrebu i domaćini su ga odveli do odbrambenih položaja Bosanskog Broda. Predsjednik se pohvalno o njima izrazio. Sutradan je Brod pao. Poslije smo saznali da je naredba o povlačenju hrvatske vojske izdata odmah nakon njegovog odlaska sa položaja”, tvrdi Halilović.

Padom Bosanskog Broda, Glavi stožer HVO-a je činio sve kako bi upropastio i onemogućio saradnju sa ARBiH. Manolić naglašava da “postoje pisane naredbe Glavnog stožera upućene 103, 104. i drugim brigadama HVO što su boravile u Posavini, a čiji sadržaj teško kompromituje politika Stožera”. Riječ je o naredbama zapovjednicima spomenutih brigada ne samo da isključe Muslimane iz svojih jedinica nego i da ih razoručaju: “Još prije toga im je upućena i naredba o skidanju muslimanskih zastava na području koje je pod nadzorom HVO u Posavini”, ističe Manolić.

Sredinom 1994. godine tadašnji načelnik Štaba 2. korpusa ARBiH Anđelko Makar izjavio je da su se oni u 2. korpusu primajući naređenja ŠVK ARBiH često nalazili u čudu ne znajući šta da rade: “Mi smo tražili i od Štaba i od Predsjedništva da nam kažu šta je glavno. Da li je i dalje naš osnovni zadatak proboj prema Orašju, a kojeg smo i realno mogli obaviti. Dakle, da probijemo koridor. Sve je bilo usaglašeno sa snagama operativne zone Orašje. Oni su tada imali 38 tenkova i jaku artiljeriju, a deset od tih tenkova je bilo namijenjeno za 2. korpus. Naš zadatak je bio da izbijemo na određenu liniju i da je držimo 48 sati, a oni bi svojim snagama probili koridor i spojili se sa nama. Međutim, tih 48 sati pretvorilo seu 48 dana…”. Makar dalje navodi kako političkim snagama koje su podržavale Bobanovu “Herceg Bosnu”, nije odgovaralo da se probije koridor i da ARBiH dobije barem jedan slobodan izlaz na granicu.

Halilović pak ogromnu odgovornost u neprobijanju koridora vidi i u 2. korpusu ARBiH navodeći da se on od januara do aprila 1993. godine oglušavao na naređenje o usmjerenju snaga prema Srebrenici, tvrdeći da nemaju municije za takav poduhvat i da se hoće usmjeriti na koridor. “U stvari, oni nisu uradili ništa. Nisu uopšte napadali. Samo su se branili”, tvrdi Halilović.

Prošli članakNikolaidis: Samo politički idiot može zagovarati podjelu BiH, Leposavićeve izjave me ne iznenađuju
Sljedeći članakDodik: Farsa je priča o putu u EU