Srednjovjekovni bosanski pečati predstavljaju jednu od najznamenitijih bosanski posebnosti, čija se primjena i danas sačuvala kroz razne naučne događaje, književna djela, umjetničke predstave i materijale, pa čak i kroz turističke plakate i promocije. Za negativ, kalup ili maticu pomoću koje se otiskuje pečatna slika najčešće se upotrebljavao izraz pečatnjak a ponekad i termin tipar. Njega je uglavnom činio simbol, legenda i ukras. Materijal za pečaćenje je redovno bio od pčelinjeg voska koji, već prema stepenu čistoće ima tamno ili svijetlosmeđu boju. Za vladarske pečate upotrebljavao se i poseban, crvenoobojeni vosak, kojim se prelivao dio pečatne grude, koji je bio određen za sam otisak. Kod malih vladarskih pečata često je čitava pečatna gruda izlivana od crvenog voska. Kao materijal za pečaćenje najviše se upotrebljavao vlažni papir, a ima slučajeva kada se upotrebljavao i raščešljani pamuk, a sačuvan je jedini primjerak metalnog pečaćenja u našoj sfragistici, a to je bula humskog kneza Miroslava. Koliko se zna, u srednjovjekovnoj Bosni nije bilo pečaćenja zlatom. Srednjovjekovna Bosna je još od vremena bana Stjepana II Kotromanića na svojim dvorovima imala specijalne radionice u kojima su se izrađivali pečati, a u kojima su radili najznamenitiji evropski pečatoterzaci i umjetnici, uglavnom zlatari. Najpoznatija se nalazila na Bobovcu i Kraljevoj Sutjesci.
Početna Blic zanimljivosti Pčelinji vosak je bio osnovni materijal za izradu srednjovjekovnih bosanskih pečata
