Kao jedan od razloga okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine, Austrougarska je navela i veoma nizak postotak pismenosti stanovništva, koji prema njihovim podacima nije prelazio cifru od 3%. Međutim, da je to potpuno pogrešna tvrdnja govori niz dokumenata prema kojima se broj školovane muslimanske djece povećavao i za 20 puta u odnosu na nemuslimansku. Ono što je, također, bitno navesti jeste da su Bošnjaci – muslimani svoj jezik nazivali bosanskim, koji se u dokumentima uglavnom naziva bosanski, rijetko bošnjački, a u osmanskim dokumentima najčešće pod nazivom “Boşnakça”.
U cilju sprovođenja tanzimatskih reformi, tokom druge polovine XIX stoljeća, Osmansko carstvo je veliki akcenat stavilo i na modernizaciju školstva. Time se stanje počelo poboljšavati i na prostoru Bosanskog vilajeta. Država je o svom trošku izdavala udžbenike za muslimansko školstvo, dok su nemuslimanske škole udžbenike dobijale preko svojih konfesionalnih društava. Školska nastava se odvijala na jezicima kojim su pričali stanovnici Bosanskog vilajeta, dok su zvanični organi koristili dvojni naziv: za domaće ljude je navođen termin bosanski jezik, a za ostatak se nazivao Boşnakça. U rukopisnim rječnicima iz prvo perioda najčešći je naziv Lisan – Bosnevi / bosanski jezik, a kasnije se počinje koristi termin Boşnakça / jezik Bošnjaka. Godine 1873. i 1874., U Bosanskom vilajetu je bilo 897 državnih muslimanskih osnovnih škola i 453 nemuslimanskih škola za opismenjavanje djece od 6 do 11 godina. Škola se u muslimanskim školama odvijala na bosanskom jeziku, a korištena je arapska grafija za pisanje tekstova na maternjem jeziku, kod pravoslavaca se koristila ćirilica, kod katolika latinica, a kod Jevreja hebrejsko pismo. Učenici koji bi pokazali poseban talent bili bi upisani u više škole – ruždije. Ruždije su od 1867. godine pohađali i nemuslimani, a pored “mjesnog jezika” učio se i turski, perzijski, arapski jezik, te historija, geografija, račun, geometrija i logika. Kada je u pitanju mjesni jezik, analizirajući Godišnjak bosanskog vilajeta (Salnam), može se zaključiti da je većina učenika svoj “mjesni jezik” nazivala bosanskim jezikom. Prema podacima iz 1867. godine nastavu je na bosanskom jeziku slušalo 37 205 učenika i učenica, ne računajući medrese i više škole. U periodu od 1868. do 1878. godine kroz škole u Bosanskom vilajetu je prošlo između 280 000 i 300 000 učenika i učenica muslimanske vjeroispovijesti. Ukoliko se uzmu podaci austrougarskog popisa stanovništva, prema kojem u BiH 1879. godine živjelo 448 618 muslimana, onda se dobije podatak da je kroz škole prošlo oko 62,4% muslimanskog stanovništva, prema čemu se jasno može zaključiti da je većina muslimana, te općenito stanovnika BiH, bila pismena prilikom dolaska Austrougara.
Da je većina stanovnika Bosanskog vilajeta za svoj “mjesni jezik” navodila bosanski, govori izvještaj Generalnog kontrolora za sprovođenje osmanskih reformi u Bosanskom vilajetu tokom 1863. i 1864. godine, Ahmed Dževdet paše prilikom dolaska inspekcije iz pravca Konjica u Sarajevo i dočeka grupe učenika iz nemuslimanske škole. Tada je jedna djevojčica iz novootvorene pravoslavne škole, prilikom govora, pročitala “Boşnak lisani uzere” – na jeziku Bošnjaka. Prenosi se da je delegacija poslije nekoliko dana otišla u obilazak Mostara, pa je ta djevojčica i tamo pročitala “govor na bošnjačkom”. Kada su stigli do muške kršćanske škole govor je bio na bošnjačkom / bosanskom (Boşnakça bir nutuk).