Pravoslavna crkva i srpska dinastija Nemanjića su od kraja XII do sredine XIV stoljeća izgradili slijedeće manastire: Đurđeve stupove krajem XII, Studenicu oko 1196., Žiču 1221., Sopoćane 1265., Mileševo 1275., Gračanicu 1315., Dečane 1325., Pećku patrijaršiju 1346. godine. Tako je zapravo radilo pravoslavlje u Srbiji, jer ga je tamo bilo, a ništa nije radilo u Bosni jer ga nije bilo!
Na osnovu dostupne građe, prvu pravoslavnu crkvu na prostoru srednjovjekovne Bosne je izgradio Sandalj Hranić oko 1430. godine na Šćepan polju. Naredni pravoslavni objekat je izgradio Herceg Stjepan 1454. godine. Sve ostalo je izgrađeno nakon što su naše prostore zauzele Osmanlije 1463. godine. Nakon što je u periodu od 1443. do 1463. godine došlo do masovnih ubistava pripadnika Crkve bosanske, od strane posljednja dva bosanska vladara – Stjepana Tomaša i Stjepana Tomaševića, veći broj pripadnika Crkve bosanske, kako bi sačuvao vlastiti život, prelazi na katoličanstvo, dok znatno manji na pravoslavlje. Ipak, najveći broj je prešao na islam.
Krucijalni dokaz da u srednjovjekovnoj Bosni nije bilo pravoslavaca i katolika u većem broju su groblja. Naime, arheolozi nisu pronašli nikakva pravoslavna niti katolička groblja u periodu prije dolaska Osmanlija. Da su Bošnjani bili dominantni dokazuje preko 60 000 stećaka, tj. nadgrobnih spomenika. Pretedenti na Bosnu i Hercegovinu tvrde da su katolici i pravoslavci također podizali stećke “jer je to bio općenarodni običaj”, što je daleko od istine. Ipak, stećke su podizali samo pripadnici Crkve bosanske, čemu svjedoče natpisi ispisani na Bosančici, kojom nisu pisali ni pravoslavci a ni katolici, koji su se služili izvornom ćirilicom odnosno latinicom. Na starim stećcima nema krstova – križeva, koji su prikazivali kršćansku religiju. Međutim, nakon 1430. godine počelo je rasulo i rčvanje u tri vjere, pa je narod počeo dodavati na stećke oznake vjere u koju je prešao. Tako se pojavljuju stećci u obliku nišana ispisani Bosančicom, zatim sa polumjesecom i zvijezdom, odnosno sa urezanim krstom itd.
Prema tome u Bosni nije bilo veće koncentracije pravoslavaca niti katolika, a kamoli Srba ili Hrvata. Poslije pada Bosne pod osmansku vlast, narod je ostao nepromijenjen ali sa tri vjere sve do druge polovine XIX stoljeća, kada su pravoslavci i katolici pod indoktrinacijom posrbljeni i pohrvaćeni.
