Nakon što je između Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine 22. jula 1995. godine potpisana Splitska deklaracija, po kojoj je Hrvatska vojska imala pravo da legitimno boravi na prostoru RBiH, došlo je do sve prisnije saradnje između HV-a i Armije Republike Bosne i Hercegovine. Do jeseni 1995. godine ARBiH i HV/HVO su u nizu akcija oslobodile niz gradova u zapadnoj Bosni, a u oktobru Sanski Most i Mrkonjić Grad. Time je prostor RBiH kojeg je kontrolisala Vojska Republike Srpske iznosio 47,2%. Dok je trajala zajednička akcija HV/HVO i ARBiH u zapadnoj Bosni, planirana je i zajednička akcija Glavnog stožera HV-a i 4. korpusa ARBiH pod kodnim nazivom “Burin” u istočnoj Hercegovini. Nosilac akcije je bila HV koja je i izradila njezin plan. Cilj je bio onemogućiti granatiranje Dubrovnika i jugozapadnih dijelova Hercegovine, kojeg je tokom čitavog rata sprovodio Hercegovački korpus VRS. Najznačajniji cilj kojim se operacijom “Burin” trebalo ovladati bilo je Trebinje u kojem se nalazio centar personala i logističke podrške VRS za istočnu Hercegovinu, dok je 4. korpus ARBiH za svoj primarni cilj uzeo ovladavanje Podveležjem i oslobođenjem Nevesinja. Pored ova dva grada planirano je i zauzimanje Ljubinja te stavljanje u poluokruženje Bileće.
Za operaciju “Burin” HV je planirao uvesti 7 brigada od čega dvije gardijske (4. i 9.), 3 pukovnije i specijalne jedinice MUP-a Policijskih uprava Dubrovačko – neretvanske i Splitsko – dalmatinske, uz potporu Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i protuzračne odbrane, te Hrvatske ratne mornarice. Pored ovladavanja zacrtanim gradovima, trebalo se voditi računa i o mogućoj intervenciji Vojske Jugoslavije iz pravca Crne Gore. Operaciju “Burin” trebalo je provesti u dvije faze, u trajanju od 4 do 5 dana. U prvoj etapi trebalo je razbiti snage na prednjoj crti odbrane, ovladati brdom Žegulja iznad Stoca, južnim padinama Dabarskog polja, Ljubinjem i teritorijalnim pojasom od sela Rapti južno od Popova polja do vojnog poligona na Grab u Zupcima, te spriječiti uvođenje snaga Podgoričkog korpusa VJ-a. U isto vrijeme 4. korpus ARBiH trebao je ovladati Podveležjem i steći pretpostavke za prodor prema Nevesinju. U drugoj etapi trebalo je spriječiti izvlačenje VRS. U aktivnostima oslobođenja Popova polja i Ljubinja trebale su učestvovati i snage HVO-a, ali je prva zadaća HVO-a bila izvesti napade iz šireg rejona Stoca i Dubravske visoravni u cilju vezivanja tamnošnjih snaga Hercegovačkog korpusa VRS, zatim razbijanja dijela 8. nevesinjske motorizovane brigade i 13. motorizovane brigade VRS, te u sadejstvu sa 9. gardijskom brigadom HV-a osloboditi planinu Hrgud, a zatim planinu Sniježnicu. HVO je svoje djelovanje trebao uskladiti sa djelovanjem 4. korpus ARBiH koji je imao plan napasti na prstoru Mostar – Blagaj – Nevesinje. Zadaća HRM i HRZ bila je da pruža podršku po dubini kako snagama HV/HVO-a tako i snagama 4. korpusa ARBiH.
Tokom cijelog mjeseca avgusta 1995. godine Hercegovački korpus VRS je vršio artiljerijska djelovanja po Dubrovniku, Mostaru i Širokom Brijegu. Tako su 3. avgusta na dubrovačkom kupalištu Bat – Klačine od projektila VRS stradale tri osobe, dok je veliki broj ranjen. Istog dana, ali i narednog granatiran je Mostar i tom prilikom su ubijene dvije a ranjene tri osobe. VRS je 5. avgusta ranila 5 stanovnika Širokog Brijega. Hrvatska strana je zbog granatiranja Dubrovnika zaprijetila srpskoj strani da ovakva djelovanja više neće tolerisati. Zbog toga je u Trebinju proglašeno ratno tanje, a tražena je i vojna pomoć VJ. Tada je predsjednik Crne Gore Momir Bulatović preko poslanstva u Beogradu uputio SAD-u nagovještaj da je Vrhovni savjet odbrane SRJ donio odluku da, u slučaju hrvatskog vojnog napada na istočnu Hercegovinu, dio jedinica VJ i policije Crne Gore “uđe na teritoriju opštine Trebinje i zauzme artiljerijske položaje sa kojih se gađa Dubrovnik”.
Iako je zapovijed za operaciju “Burin” formalno izdata 3. septembra 1995. godine, pripreme jedinica otpočele su još sredinom avgusta. Snage HV-a izviđale su teren i prikupljane obavještajne podatke. Prema zapovjedi GS HV-a 21. septembra formirano je Istureno komando mjesto GS HV-a u Metkoviću. Za komandanta je postavljen stožerni brigadir Mate Obradović, a za načelnika stožera brigadir Adam Seferović. Za operaciju su se spremale i HVO i 4. korpus ARBiH. Tako je u Mostaru 7. septembra održan sastanak visokih oficira obje vojske na kojem se rasrpavljalo o zajedničkom djelovanju. I dok su ubrzano tekle pripreme za napad, došlo je do prve odgode operacije. Po naređenju načelnika GS HV-a generala Červenka Istureno komandno mjesto GS HV-a u Metkoviću je 28. septembra stavljeno u stanje mirovanja, oficiri GS HV-a angažovani u Metkoviću vraćeni su u matične jedinice, a operativna dokumentacija u GS HV-a. HVO i 4. korpus ARBiH su također obustavila svoje akcije izviđanja terena.

Razlog odgode je ležao u međunarodnim dešavanjima, tokom kojih su SAD preuzele ulogu “glavnog policajca” na prostoru BiH i Hrvatske. SAD su sebi u zadatak dale okončati ratna dešavanja na prostoru dvije države. Zbog toga je kreiran mirovni plan u kojem je u sedam tačaka oslikana “politička geografija” prostora bivše Jugoslavije kakvu je SAD smatrao najpoželjnijom. Za Hrvatsku je bila predviđena cjelovitost u međunarodnim granicama, dok se za BiH predviđala opcija očuvanja države u međunarodno priznatim granicama. BiH su trebala činiti dva entiteta: Federacija i RS, u omeru 51% za Federaciju i 49% za RS. Ovaj omjer je još 1994. godine predložila tzv. Kontakt grupa, a prihvatile su ga i podržale SAD i vodeće zemlje EU. Ipak, tokom 1994. godine vojni kapaciteti RS su bili isuviše jaki da bi politički vrh pristao na takvo rješenje. Stoga su SAD od proljeća 1995. godine na sve načine pokušale prisiliti Srbe u BiH da pristanu na omjer 51:49, a kada mirnim rješenjem nije uspjelo 30. avgusta 1995. godine počelo je masovno bombardovanje srpskih položaja u BiH, što je omogućilo niz uspješnih operacija ARBiH i HV/HVO u zapadnoj Bosni i ARBiH u centralnoj Bosni, prvenstveno na planini Ozren. Ipak, SAD nije želio rat okončati pobjedom niti jedne strane u BiH. HVO i ARBiH bile su primorane da pristanu na američke uvjete. Tako su SAD zauzele stav nakon oslobođenja jugozapadne Bosne da ARBiH i HV/HVO ne trebaju nastaviti operacije prema Banja Luci, jer će je ionako morati vratiti RS na mirovnim pregovorima. Opravdano se može smatrati da se takav stav odnosio i na istočnu Hercegovinu, koja je po viđenju SAD trebala pripasti Srbima. Prema američkim procjenama snage ARBiH i HV/HVO su krajem septembra 1995. godine već kontrolisale 56% BiH. Zauzimanjem Banja Luke, te istočne Hercegovine taj postotak bi se drastično povećao. Drugo pad Banja Luke, Trebinja i Nevesinja izazvao bi veliku humanitarnu katastrofu i egzodus blizu 200 000 srpskih izbjeglica, a možda bi natjerao i VJ da se aktivni uključi u rat u BiH i Hrvatskoj. U slučaju nastavka operacije SDA je zaprijetio ARBiH i HV-u avio udarima. I pored prijetećih stavova prema bosanskohercegovačkom i hrvatskom vodstvu, vodstvo RS-a se “razmekšalo” tako da je 9. septembra pristalo na opciju BiH kao jedne države sa dva entiteta, 14. septembra je povučena srpska artiljerija oko Sarajeva te je otvoren humantirani koridor i u konačnici 5. oktobra na primirje u cijeloj BiH koje je stupilo na snagu 12. oktobra 1995. godine.
Ipak i pored svih političkih zapreka koje su donosili pregovori, plan za operaciju “Burin” je i dalje bio aktivan. U toku oktobra formirani su štabovi u Hutovu i Metkoviću. Početkom novembra izvršeno je izviđanje prostora duž cijele linije predviđenog fronta. Od operacije “Burin” se nije odustalo jer je južnoj Hrvatskoj i jugozapadnoj Hercegovini i dalje prijetila opasnost od snaga VRS iz istočne Hercegovine. Božidar Vučurević, tadašnji načelnik Trebinja, je preko lokalnog lista ‘Glas Trebinja’ krajem septembra 1995. poručivao Srbima u Hercegovini: “(…) ja odgovorno tvrdim da ćemo se mi vratiti u dolinu Neretve. Hercegovina će, tvrdim, biti proširena, a ne skraćena kako se to ponekad govorilo, kako su zli jezici ‘obećavali’. Hercegovina će, naime, riješiti i pitanje Goražda i Konjica. Srpska Hercegovina biće lijevom obalom Neretve od Konjica do Žitomislića, a vrlo vjerovatno i do Klepaca. Stolac će biti srpski grad. Također, Republika Srpska će preko trebinjske teritorije izaći na more (…)”. Iste poruke Vučurević je slao i početkom novembra 1995. u intervjuu listu ‘Blic’: “(…) izlazak na more će ovog puta sigurno ostvariti Hercegovački korpus, jer Republika Srpska neće pristati da se rat završi, a da jednim dijelom ne izađe na more (…) Ako se političkim sredstvima to ne riješi, Hercegovački korpus je riješen da vojnički izađe na more (…)”.
Iako su 1. novembra 1995. godine otpočeli mirovni pregovori u Dejtonu, već prvih dana došlo je do dubokog raskola strana pa se smatralo da će oni propasti i da je nastavak rata neminovan. Zbog toga 7. novembra 1995. godien načelnik GS HV-a general Červenko ponovo izdaje komandu za operaciju “Burin”, koju je trebalo sprovesti u slučaju neuspjeha pregovora. Komandanti svih jedinica dobili su naređenje da vrše izviđanje, razrađuju planove te uvježbavaju jedinice za sprovođene borbenih zadatak. Obzirom da je početak operacije ovisio o ishodu mirovnih pregovora u Dejtonu nije preciziran datum za punu borbenu spremnost, ali se moglo očekivati da počne nakon isteka šezdesetodnevnog primirja, dakle u prvoj polovici decembra 1995. godine. Pripreme su trajale sve do 21. novembra, kada je donešen okvirni sporazum za mir u BiH i Hrvatskoj, koji je definitivno prihvaćen i potpisan 14. decembra 1995. godine u Parizu. Tim činom se i definitivno odustalo od operacije “Burin”. Svoju pripremu obustavio je i 4. korpus ARBiH. Gotovo je sigurno da bi se ovom operacijom rasteretilo ratište i oko Sarajeva i Goražda, jer bi VRS bila primorana angažovati i snage koje su držale pod opsadom Sarajevo i Goražde. Nije poznato da li su operacijom “Burin” i jedinice 1. korpusa oko Sarajeva te 81. divizija ARBiH u Goraždu imale izrađen plan moguće ofanzive sa svoje strane, kako bi se iskoristile šupljine koje bi vjerovatno nastale u redovima VRS operacijom “Burin”. Međutim, obzirom da su 1. i 4. korpus ARBiH bili fizički spojeni i izvodili koordinirane akcije na planini Treskavici, očekivano bi bilo da su jedinice iz 1. korpusa bile planirane kao ispomoć 4. korpusu u navedenoj akciji. Time bi u velikim oslobodilačkim akcijama ARBiH krajem 1995. godine koordinirano bili angažovani svi njezini korpusu, obzirom da su 2. i 3. korpus izvodili oslobodilačku akciju na Ozrenu, a 5. i 7. u Bosanskoj krajini.