Raspad Sovjetskog saveza 1991. godine dodatno je rasplamsao međurepublička neslaganja, čiji temelj seže još u sedamdesete godine XX stoljeća, a svoj polet je dobio smrću Josipa Broza Tita 1980. godine. Sa izuzetkom Bosne i Hercegovine, jugoslavenske republike su bile konstituirane prema nacionalnom principu pa su i međusobni konflikti dobijali obilježja i međunacionalnih nerazumijevanja. Slovenija i Hrvatska su prigovarale da kao najrazvijenije republike daju najviše finansijskih sredstava u savezni proračun i Fond za razvoj nerazvijenih područja, a uz to Hrvatska je bila nezadovoljna jer su im se turističke devize oduzimale nerealnim tečajevima i inflacijom. BiH kao nerazvijena republika ovisila je o Fondu za nerazvijene. Nezadovoljstvo su iskazali i Albanci koji su 1981. godine izašli na masovne prosvjede zbog blokiranja razvoja Kosova. Prema tome brojni međunacionalni ali i ekonomski nesrazmjeri znatno su uticali na raspirivanje mržnje u Jugoslaviji.
Pokušaji stabilizacije stanja, naročito tokom vlade Ante Markovića, završili su neuspjehom. Najočitiji primjer jasnog pokazatelja da Jugoslavija ide u konačnu propast je posljednji održani 14. kongres Saveza komunista od 20. do 22. januara 1990. godine, na kojem su javno eskalirale sve suprotnosti jugoslavenskog društva. Nemogućnost dogovora rezultiralo je napuštanjem slovenačke delegacije, a za njima je Sava centar u Beogradu napustio i veći dio hrvatske delegacije. Iako je rukovodstvo Saveza komunista BiH na različite načine pokušalo zaustaviti formiranje stranačkog pluralizma, do avgusta 1990. godine su osnovane nacionalne stranke, kao dio protukomunističkog programa. Tokom 1990. godine u svim jugoslavenskim republikama održani su prvi višestranački izbori. Osim Srbije i Crne Gore, u svim drugim republikama komunisti doživljavaju poraz, a na vlast dolaze nacionalne stranke.
Paralelno sa oživljavanjem višestranačkog života i dolaskom novih političkih garnitura, u Jugoslaviji se odvijao i proces rekonstrukcije federacije i očuvanja Jugoslavije. U oktobru 1990. godine slovenski i hrvatski pravni stručnjaci objavili su svoj prijedlog rekonstrukcije Jugoslavije pod nazivom “Nacrt ugovora o Jugoslavenskoj konfederaciji – savezu jugoslavenskih republika”. Nacrtom je Jugoslavija trebala biti uređena na konfederalnom principu, kojim bi države mogle sprovoditi međunarodne ugovore čime bi bio ograničen suverenitet Jugoslavije. Predviđano je svakoj članici moguć ulazak u Evropsku zajednicu (danas Evropska unija), zajedničke poslove carinske i montetarne unije, zajedničko tržiste, koordinaciju infrastrukture, slobodu kretanja radne snage i robe te zajednički vojni kontigent u slučaju neposredne ratne opasnosti. Ovaj plan je kategorično odbačen od strane srpskih vlasti na čelu sa Slobodanom Miloševićem.
Jedan od projekata za preuređenje Jugoslavije bio je i tekst prijedloga o preuređenju Jugoslavije članovima visoke misije evropske “dvanaestorice” kojeg su priredili predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović i predsjednik Makedonije Kiro Gligorov. Naime, 30. maja 1991. godine u Beogradu su se sastali predsjedavajući Zajednice Žak Santer i predsjednik Izvršne komisije Žak Delores i republički lideri u Beogradu sa namjerom da pomognu rješenje političke krize. Plan Izetbegović – Gligorov je prema principu 2+2+2 projicirao asimetričnu federaciju: Srbija i Crna Gora bile bi središte federacije (ili konfederacije), BiH i Makedonija polusamostalne, ali i konstitutivne republike, a Hrvatska i Slovenija onoliko suverene i autonomne unutar konfrederacije koliko su smatrale potrebnim. Izetbegović i Gligorov su se nadali da će na ovaj način želje svih biti zadovoljene. Međutim, u Srbiji je odmah zauzet oštar stav prema ovom planu. “Politika” je već 2. juna pisala da je taj plan, “slučajno ili namjerno protiv interesa Srbije”. “Sastavljačima ove platforme bilo je jasno da će ovim predlogom u najvećoj meri biti pogođeni interesi srpskog naroda koji je i najbrojniji i najrasprostranjeniji u Jugoslaviji”. Izetbegović je Platformu predstavio 4. juna na posljednjem sastanku lidera šest republika, ali nije bio optimista. Plan Gligorov – Izetbegović ipak nije mogao pomiriti dva potpuno različita stajališta, sa jedne strane hrvatskog i slovenačkog, a sa druge srpskog i crnogorskog. Prema tome, ponuda “srednjeg puta” nije bila prihvaćena.
Kiro Gligorov, koji je na funkciji predsjednika Republike Makedonije ostao sve do 1999. godine u jednom razgovoru iz 2006. godine navodi: “Alija Izetbegović i ja smo inače dosta sarađivali na tim sastancima Predsjedništva SFRJ. Morate da znate da su i naše pozicije bile slične. Ni mi ni Bosanci, nismo bili orijentisani da se po svaku cenu ovo rasturi . No, i smo bili spremni podržati Miloševićevu soluciju – čvrsta, moderna federacija, kako je on nazivao taj koncept. Zapravo, Zagreb i Ljubljana, nisu predlagali da do razlaza dođe odmah. Do toga će doći kasnije, kada budu propali svi dogovori. Ovaj dogovor koji smo ponudili Izetbegović i ja, to je, zapravo, bio rezultat jednog mog razgovora sa Alijom – da mi nešto učinimo jer nismo sukobljene strane. Meni je Izetbegović rekao hajde, molim te, ako hoćeš da skiciraš nešto, učini to. Ja sam to vrlo ozbiljno shvatio. Iz dana u dan situacija je bila sve gora. Nešto sam napisao, taj prvi projekat mislim da još imam u mojoj ličnoj arhivi, i poslao sam njemu. Rekao sam mu da ako ima primjedbe, dopune, izmjene da prema njegovoj želji napravi, ja ću to poštovati. On je imao relativno malo primedaba, sasvim minimalno. I onda smo rešili da na prvoj narednoj sjednici predsjednika, a to je trebalo da se održi u Sarajevu, da prethodno svima pošaljemo taj prijedlog i da tražimo izjašnjavanje. Tako je i učinjeno. Mislili smo da će to biti neki povod za mirniju, izbalansiraniju raspravu i razgovor kako bismo došli do nekog rezultata. (…) Predlog je inače obrazložio Alija Izetbegović. Naglasio je dvije stvari. Prva tačka kaže da svaka republika koja želi da bude nezavisna država može to da učini referendumom. Tačka dva. Ako bude referendum pozitivan može da traži članstvo u Ujedinjenim nacijama. (…) I onda su sledile neke odredbe da se ne ukidaju sve privredne, saobraćajne i neke druge veze, jer je mržnja koja je tada već buktala mogla dovesti do toga i da se zatvorimo između sebe, a to će biti opšta šteta. I tada je, sećam se, Alija Izetbegović na kraju rekao: ‘Slušajte, ovo činimo zbog dobre namjere da ne dođe do rata. Naša tri naroda, Srbi, Hrvati i Muslimani, živjeli su zajedno toliki niz godina. Počne li rat, biće krvi do koljena’.”
O susretu sa visokom delegacijom Evropske zajednice u Beogradu Gligorov navodi: “(…) Prva tačka. Ako ne dođe do rata, primićemo vas političkom odlukom odmah u Evropsku zajednicu, bez uslova i bez procedure. Evo sad se svi borimo za ulazak u Evropsku uniju i ko zna kad će to završiti. Druga tačka. Zabrinuti smo zbog toga što su počele cene ponovo da se dižu, a reforma premijera Ante Markovića je dala dobre rezultate. Evropska zajednica bi vam dala donaciju od pet i po milijardi dolara, bez vraćanja, da se to sredi. (…) I onda je Doleros završio, pita nas Poos: ‘Hajde sad kažite šta mislite?’ Prvo je bila jedna duža, što bi rekli, šutnja. A onda se javio Franjo Tuđman: ‘Moje kolege znaju, ali da ponovim zbog gostiju. Mene ne interesuju nikakve milijarde. Ja osjećam da imam historijsku misiju da nakon hiljadu godina obnovim hrvatsku državu. I sve drugo nije važno’. Sa druge strane, Milošević je nakon kraće šutnje rekao: ‘Ovde sam više puta govorio, ali zbog vas gostiju ću ponoviti, da znate moj stav: Ili će Jugoslavija biti čvrsta, moderna federacija sa sedištem u Beogradu (…) To je naglasio jer tada se govorilo i pokušavalo zbog tih napada na Beograd, da je tamo sve zlo, da se Sarajevo proglasi prestonicom buduće Jugoslavije. E, on je hteo da kaže – da to ne može. (…) E sada je došao red na Aliju Izetbegovića. Kaže: ‘Slušajte, molim vas. Ja želim da vam kažem da je nama teško i bez Beograda i bez Zagreba. Mi smo tri naroda u Bosni i uvijek smo bili poseban entitet. To bismo željeli da ostanemo, ali da se nađe neka varijanta kako ćemo sarađivati sa Beogradom i Zagrebom. Ovo je krajnje ozbiljna stvar. Ovakav predlog da se dobije i ovako da se komentariše, to je nedozvoljeno. Ako nešto ovdje nije u redu, poslije ćemo razgovarati o pojedinostima, ali zašto da odbijemo ove mogućnosti. Pa zajedno smo živjeli toliko godina. I ponovio je onu njegovu rečenicu: ‘Ako ovo ne može da prođe, biće krvi do koljena. A nije bio čovjek koji je zagovarao rat, bombardovanje, uništavanje itd. (…) Žalim što nije prihvaćen moj i predlog Alije Izetbegovića da Jugoslavija, iako bi jugoslovenske republike bile nezavisne, uđe u Evropsku zajednicu i dobije novac za reforme koje je započeo Ante Marković. Ovako, dogodilo se ono što je predvideo Alija Izetbegović – bilo je krvi do koljena”.
Slično sjećanju Gligorova i Alija Izetbegović je opisao novonastalu situaciju: “Pred odlazak na prvu sjednicu Predsjedništva SFRJ, u januaru 1991. godine, rekao sam novinarima: ‘Na posljednjoj sjednici Predsjedništva SR BiH utvrdili smo inicijalne stavove budućnosti Jugoslavije. Saglasili smo se da hoćemo Jugoslaviju, ali i BiH kao suverenu državu unutar nje, naravno suverenu koliko to u budućoj integraciji može biti. Jugoslavija treba biti demokratska zemlja, u kojoj će republike, narodi i narodnosti biti ravnopravni. Izjasnili smo se, također, za slobodno tržište, sa slobodnim protokom roba, ljudi, kapitala i radne snage. Lažne su dileme federacija ili konfederacija, bitna je demokratija. To su polazne pozicije u budućim pregovorima’. Na prvi pogled, obične, ali za ondašnju Jugoslaviju ‘revolucionarne’ ideje”.
U “Sjećanjima” Alije Izetbegovića jasno je uočljivo da je imao najbliže stavove sa makedonskim predsjednikom. Obojica su se zalagala za očuvanje Jugoslavije, ali znatno preuređene. On navodi: “Sjednicu svih predsjednika republika, koja je održana u Sarajevu 22. februara 1991. godine, mediji su nazvali YU-samit. Na sjednici sam iznio prijedlog o asimetričnoj federaciji. Neki su ga zvali stepenastom federacijom. Moj prijedlog predviđao je Srbiju i Crnu Goru u klasičnoj federaciji, Sloveniju i Hrvatsku u konfederaciji prema prvim dvjema, a BiH i Makedoniju jednako blizu i jednako udaljene od svih. (…) Mart 1991. protekao je u znaku još tri YU-samita, prvo u Splitu, zatim u Kranju i, posljednji, u Vila Biljana na Ohridu. Ništa novog i ništa boljeg u njima. (…) U Stojčevcu (6. juna) kod Sarajeva, Kiro Gligorov, predsjednik Makedonije, i ja, objavili smo Platformu o ustrojstvu buduće Jugoslavije. Umjesto savezne države, predložili smo da se Jugoslavija transformira u savez država. Janez Drnovšek, predstavnik Slovenije, prvi je javno podržao naš prijedlog. A Miloševićev savjetnik je izjavio za agenciju Reuter da je to ‘jedan korak naprijed’. Generalno je prijedlog ocijenjen kao posljednja šansa da se nađe izlaz. Na zasjedanju dva dana kasnije, Evropska zajednica je podržala prijedlog (Deklaracija o Jugoslaviji od 8. juna 1991. godine). Jedan od zaključaka sastanka u Stojčevcu bio je da se u najskorije vrijeme održi sastanak trojice predsjednika: Tuđman, Milošević i Izetbegović. Obrazloženo je to činjenicom ‘da su u osnovi krize i loši međunacionalni odnosi i da se oni posebno prelamaju u pojedinim republikama’. Do tog sastanka je došlo 12. juna u Splitu. Razgovori su trajali satima. Milošević i Tuđman su, očito, došli pripremljeni. Pokušavali su razgovore usmjeriti na trojnu podjelu Bosne. Odgovarao sam prijedlozima o rekonstrukciji Jugoslavije na osnovu platforme Gligorov – Izetbegović. To je bio dugi razgovor gluhih, a slično je i na šahovsku partiju u kojoj ja igram protiv dvojice, i to sa figurom manje. Uspio sam izvući remi.”
I pored podatka da autorstvo ove Platforme pripada Izetbegoviću i Gligorovom u intervjuu kojeg je posljednji jugoslavenski premijer Ante Marković dao Adamiru Jerkoviću 27. decembra 2007. godine stoji: “(…) Da, evo, reći ću Vam ono što malo tko zna. Onaj tzv. Prijedlog o rješenju jugoslavenske krize, koji su dali Alija Izetbegović i Kiro Gligorov, to niko ne zna da sam ga ja napisao… I ja sam to Kiri dao i rekao – ako ja predložim to, onda će to ‘ovi’ đonom odbiti. Ali, ako predložiš ti, odnosno zajedno ti i Alija Izetbegović, onda ima šanse da ovo prođe i to bi bio neki izlaz iz te situacije. Taj kompromis bi u krajnjoj liniji sačuvao da ne dođe do svega onoga do čega je došlo.”
Osim Ante Markovića, autorstvo Platforme je sebi pripisao i Ejup Ganić, član Predsjedništva Republike BiH. Naime, u dokumentarnom filmu “Bosna ili smrt” on je izgovorio dvije do tri rečenice u kojima je dosta uvjerljivo ukazao na njegovu ulogu u pisanju ovog dokumenta: “Kiro Gligorov, Alija Izetbegović, mi smo imali, i ja, sastanke polutajne, pravili smo onaj koncept decentralizovane Jugoslavije. Ja, kao puno mlađi čovjek bio sam kao njihov sin, ja sam pisao te materijale, sastavljao tu Platformu. Ta Platforma je trebala da spasi Jugoslaviju (…)”.
