Još u toku antičkog vremena kršćanstvo je bilo rašireno na prostoru na kojem će biti formirana srednjovjekovna bosanska država. Rimski car Konstantin Veliki 313. godine proglasio je kršćanstvo ravnopravnom religijom sa svim ostalim vjerovanjima. Već za vrijeme njegovog nasljednika Teodosija, kršćanstvo postaje jedina priznata religija u Rimskom carstvu. Antička istraživanja potvrdila su postojanje brojnih kasnoantičkih bazilika (rani oblik kršćanske crkve) od koji je svaka predstavljala zasebnu kršćansku općinu ili redovničku zajednicu. Ipak, barbarske invazije na našim prostorima razorile su brojna naselja, a time i brojne oblike kršćanstva (crkve i hramove). Bez obzira na rušilačke kampanje naroda sa sjevera, kršćanstvo nije u potpunosti nestalo. Basteonska crkva koja je djelovala tokom VI stoljeća sa sjedištem u Saloni, svoj opseg imala je i na našim prostorima – područje Rame, gornji tok Vrbasa, dolina rijeke Lašve i zenička kotlina.
Dolazak Slavena na naše područje ne daje nikake izvore o sudbini Bestoenske biskupije, niti postoje neki kontrektni pisani tragovi o staroslavenskoj religiji na našim prostorima. Slavenska religija je bila vezana za apstraktne sile (šume, drveća, izvore) ali niti jedan savremeni izvor ne daje podatne o njihovom direktnom pokrštavanju na tlu bosanske države, pa možemo samo pretpostaviti da kršćanstvo na ovim prostorima nije u potpunosti iskorijenjeno seobom naroda. Tek arheološka istraživanja na prostoru Gornjih Vrbljana kod Ključa svjedoče postojanje franačkog misionarstva, jer je pronađena kopča franačkog misionara porijeklom sa Rajne i da je živio otprilike u drugoj polovini VIII stoljeća. Franačke misije su se možda mogle protegnuti i do izvora rijeke Bosne gdje je pronađena crkva u Vrutcima, datirana u IX ili X stoljeće.
Daleko povoljniji uvjeti za širenje kršćanstva na prostoru bosanske sklavinije ostvarili su se pojavom Ćirila i Metodija, te njihovih učenika i sljedbenika. Staroslavenske liturgije te pisma (glagoljica i ćirilica) bili su instrument za lakše širenje kršćanstva. Tako se u XII stoljeću tvrdilo za bosanskog biskupa da uopšte ne poznaje latinski jezik. Pošto je slavensko bogoslužje isključilo uticaj latinskog pa i grčkog jezika, Bosna je preko crkvenog ustrojstva mogla izgraditi svoju političku samostalnost jer je krstjanizacija u početku stajala u tijesnoj vezi sa izgradnjom državne organizacije. Bez obzira što se prva dva naseljena mjesta u Bosni spominju u X stoljeću, prve podatke o Bosanskoj biskupiji imamo u drugoj polovini XI stoljeća, te nije poznato da li je ona postojala ranije.
Prvi spomen Bosanske biskupije se veže za složene vjerske prilike u zapadnoj Evropi tokom XI stoljeća – crkveni raskol koji se desio 1054. godine, sukob oko biskupske investiture pape Grgura VII i njemačkog kralja Henrika IV. Kada je nastupio sukob Henrika IV sa papom, on 1080. godine na papinsko mjesto postavlja velikog protivnika Grgura VII, Ravenskog nadbiskupa Viberta, koji uzima papsko ime Klement III. On svojom bulom od 8. januara 1089. godine, pisanoj u crkvi sv. Petra, na molbu “slavnoga kralja Slavena Bodina”, uzdiže barskog biskupa Petra u rang dukljanskog nadbiskupa, te mu daruje deset biskupija uz ovlast da posvećuje biskupe, između ostalih i bosanskog. To je ujedno najstariji pouzdan izvor za spomen Bosanske biskupije. Osim perioda do 1100. godine do kada je bila potčinjena Barskom nadbiskupu, Bosna je u crkvenom pogledu vjerovatno pripadala Splitu. Tek u drugoj polovini XII stoljeća bosanski biskup se javlja kao sufragan (pomoćni biskup) dubrovačkom nadbiskupu.
Kada su rimske pape Hadrijan IV 1158. godine i papa Aleksandar 1167. godine dubrovačkom nadbiskupu Tribunu potvrdile njegova prava, među navedenim biskupijama naveli su i Bosnu. Ipak, u buli pape Urbana III od 28. marta 1187. godine, Bosna se javlja kao sastavni dio dubrovačke crkvene pokrajine i to u u neobičnom obliku “regnum Servilie quod est Bosna”, odnosno “kraljevstvo Srbije što je Bosna”. Približavanje Bosne i Dubrovnika je vjerovano posljedica bizantske ekspanzije i teritorijalnih osvajanja tokom XII stoljeća. Osim tih crkvenih odnosa, odnosi Dubrovnika i Bosne manifestuju se i na trgovačkom planu kroz čuveni ugovor (Povelja Kulina bana) iz 1189. godine.
Time nisu bili riješeni svi problemi u jadranskom zaleđu. Ugarski kralj Bela je nastojao splitskom nadbiskupu Petru, inače rodom iz ugarske, podvrgne Bosansku biskupiju. Papa je 1192. godine odobrio ovo ali takav poduhvat nije naišao na odobrenje u Bosni. Ban Kulin je uputio bosanskog biskupa Radogosta 1195. godine u Dubrovnik da ga povesti dubrovački nadbiskup Bernard, što je ovaj i napravio, ali kako na ceremoniji nisu prisustvovala dvojica biskupa, što je propisano, ceremonija nije priznata kao validna. Pored toga Radogost nije nao latinski, nego domaći jezik, što je izazvalo negodovanje dubrovačkog svećenstva, ali i splitskog nadbiskupa. Iako se nije deklarisao kao katolik Kulin je nastojao održavati bliske veze između kršćanskih zajednica u svojoj zemlji i susjedstvu. Od pape je često optuživan da prima i podržava heretike, tako da je nastojao često komunicirati sa papom, a gradio je i crkve čime se htio pokazati kao vladar koji ne podržava “krivovjerne”. Kada je pritisak postao nepodnošljiv 1203. godine je na Bilinom polju organizovao sastanak gdje su se pripadnici “optužene sljede” odrekli svog učenja i prihvatili učenje katoličke crkve.
Smatralo se da će ova situacija riješiti vjersku problematiku Bosne. Tada se u akciju latinizacije kršćanstva u Bosni uključuju i dominikanci, nakon što je utvrđeno da bosanski biskupi ne poznaju latinski jezik, niti kako se vrši krštenje, ali i da su braća biskupa često bili heretici tj. pripadnici Crkve bosanske. Dominikanci su započeli sa izgradnjom katedrale sa kaptolom u mjesto Brdo u župi Vrhbosna. U ispravi kralja Bele IV iz 1244. godine se izričito kaže da je to posjed “gdje je utemeljena katedrala sv. Petra te crkva”. Pretpostavlja se da izgradnja ove katedrale nikada nije završena jer se stanovništvo nije odazvalo “doborovljnim prilozima”, što implicira da nisu prihvatali nova učenja. Tada je odlučeno da se kaptol preseli u Đakovo. Iako su u kasnijem periodu bosanski biskupi imali velike posjede, naročito u Usori, te komunikaciju sa bosanskim vladarima, činom dislokacije Bosanske biskupije raskinuta je veza vjerske sa političkom vlašću u Bosni. Time je bio poremećen i standardni crkveno – politički obrazac po modelu Rimske crkve kojeg je uskoro na štetu katoličanstva zamijenila Crkva bosanska.
IZVOR: “Historija srednjovjekovne bosanske države”; Emir O. Filipović
