Teškim porazom u Bečkom ratu 1699. godine Osmansko carstvo i Bosanski ejalet u XVIII stoljeće ulaze sa velikim unutrašnjim problemima u kojima je vladalo pravo jačeg i drskijeg. Porta je svakodnevno slala naredne da se zaustavi nezakonito i nasilno ponašanje nad pojedincima ili čitavim mjestom, ali uglavnom bezuspješno.

Tadašnji beglerbeg Bosanskog ejaleta Halil paša i njegovi najbliži saradnici su neposredno nakon zaključenja Karlovačkog mira prisegnuli zloupotrebi i korupciji vlasti. Stanovništvo Sarajeva, Travnika, Kreševa, Višegrada i drugih kadiluka žalilo se da je beglerbeg još u toku rata naplaćivao dodatne poreze. Od naroda su uzete tone tovara pšenice i ječma, te hiljade kilograma mesa i povrća. Beglerbegovi ljudi su u toku 1699. i 1700. godine napkaćivali i dodatne poreze u novcu za pojedine proizvode. Time je, ionako ratom osiromašeno, stanovništvo trpilo dodatne namete od vlasti. Stanovništvo čajničkog i tešanjskog kadiluka se neposredno nakon rata žalilo da kadije za svoje usluge naplaćuju daleko više novca nego što je propisano. U Tešnju i Maglaju je zabilježena zloupotreba pojedinaca lokalne uprave, koji su od naroda uzimali novac i namirnice. Ništa bolje nisu prošle ni posade tvrđava. Tako je zabilježeno da je posada tvrđave Stara Gradiška zahtijevala od Porte da im beglerbeg Halil paša vrati 1 900 groša nezakonito uzetog novca. Slično se desilo i sa posadama u Livnu, Doboju, Tešnju i Maglaju. U Lašvi su seljaci pored redovnih bili opterećeni i nezakonitim porezima. Njihov spahija Osman nametnuo im je porez na duhan, a pored ovoga njegovo ponašanje je bilo toliko bahato da je nesmetano konačio i hranio se kod seljaka bez ikakve naknade. Sličan slučaj je zabilježen i u Travniku, koji je tada postao glavni grad Bosanskog ejaleta. Beglerbeg je sa svojim bliskim ljudima besplatno spavao i hranio se kod građana.

Kada je Porta 1702. godine imenovala za bosanskog beglerbega Sejfulaha pašu, mnogi su smatrali da će se situacija popraviti, ali su bili u krivu. Za period od samo godinu dana, sa svojim saradnicima, uspio je da uzme veću sumu novca nego li Halil paša za cijeli period svoje uprave. Na beglerbegove nezakonite postupke žalilo se stanovništvo baljalučkog, blagajskog, stolačkog i ljubinjskog kadiluka, kao i stanovništvo Sarajeva. Sejfulah paša je smijenjen, međutim njegovo bahato ponašanje nastavljeno je i nakon smjene, vjerovatno zahvaljujući nekom moćnom zaštitniku u Istanbulu.

Ovakvo ponašanje osmanskih velikodostojnika nije prošlo bez otpora kod običnog naroda. Godine 1703. hercegovački sandžakbeg Redžep paša Šeić je ubijen, nakon što je pokušao od naroda Drobnjaka da uzme dodatni porez. Ipak, Porta nije shvatila pozadinu tog ubistva pa je naredila da se u Drobnjak pošalje vojska koja će uhapsiti i kazniti ubice. Da je Porta izgubila kompas i kod imenovanja ličnosti na mjesto sandžakbega, govori slučaj bihaćkog sandžakbega Sulejman bega, koji se odmetnuo od centralne vlasti i pobunio stanovništvo. Porta je naredila predstavnicima vlasti u gotovo svim ejaletima, da se okupi vojska koja će biti upućena protiv pobunjenika i da se vođa ubije bez milosti. Sudstvo je također zapalo u krizu. Bivše kadije iz Banja Luke, Mustafa Sorgadžić i neki Jusuf, su se doselili u Sarajevo, a zatim se nezakonito proglasili kadijama. Bespravno su kažnjavali stanovništvo i uzimali novac. Ni zemlja seljaka nije ništa bolje prošla. U rogatičkom kadiluku zaim Mehmed Pašić je od seljaka oduzimao oranice i livade i pretvarao ih u svoje posjede. Sve one koji bi se pobunili hapsio bi a potom mučio. Zbog nezakonitih postupaka sarajevskog mule skoro svo stanovništvo se 1707. godine pobunilo. Mula je nakon toga protjeran u Travnik. Pored predstavnika vlasti, zloupotrebu su vršile i pojedine vojne starješine i vojnici. U kliškom sandžaku azapi su odlazili u sela i na svakih pet kuća uzimali dodatnih 100 do 150 akči poreza bez ikakvog povoda. Porta je i ovog puta bila obaviještena ali je bez uspjeha pokušala otkloniti tu nezakonitost. Slični slučajevi zabilježeni su i u ostalim sandžacima što je natjeralo stanovništvo da se u velikom broju iseli. Tako je na osnovu jednog dokumenta potvrđeno da se stanovništvo sedam sela iz zvorničkog sandžaka iselilo u druge krajeve Bosanskog ejaleta.