Među prvim srpskim historičarima koji su pokušali naučno da dokažu da je Bosna bila sastavni dio srpske zemlje, još u doba ustanka Hrvata oko rijeke Save (početak IX stoljeća), bio je Ljub Jovanović. On je još 1900. godine, u časopisu “Brankovo kolo” izdao raspravu pod naslovom “O Bosni s početka VII do sredine XII veka”. Koristeći se Ajnhardovim analima i tekstom Ljudevita Posavskog, zaključio da je Ljudevit Srbe mogao pronaći samo u Bosni, između Vrbasa i Drine, i na prostoru Kolubare (sjeverozapadna Srbija). Njegove pretpostavke su kasnije prihvatili gotovo svi srpski historičari, i koristili ga uz pomenuta dva izvora, kao vjerodostojne činjenice. Od Jovanovićeve rasprave, pa sve do dana danas, Bosna se tretira kao srpska zemlja. Odatle i potiče termin “istorijsko pravo na Bosnu”.
Međutim, poznati naučnik iz sfere srednjeg vijeka, dr. Nada Klaić, koja je 1989. godine publikovala djelo “Srednjovjekovna Bosna” naučno je opovrgnula Jovanovićevu tezu. Jovanović je u svome zaključku tvrdio da je Ljudevit Posavski iz zemlje Hrvatske pobjegao “na jug” među Srbe, koji se odnosi na Bosnu, dok Nada Klaić smatra također da je pobjegao na jug, ali u mjesto Srb, gdje su živjeli Hrvati iz Dalmacije. To mjesto se i danas nalazi na istoj lokaciji u gornjem toku rijeke Une, u Lici (zapadna Hrvatska).
Ipak, bez obzira na naučni pristup historičarke dr. Nade Klaić, raspadom Jugoslavije u udžbenike na prostoru Srbije, počev od 90-tih godina XX stoljeća, pa sve do današnjeg dana, u gotovo svim djelima nacionalne historije i u gotovo svim historijskim atlasima za škole u Srbiji, Bosna se tretira isključivo kao srpska zemlja.
