U svakoj državi uz privredu, najvažnija tri stuba su: vojska, unutrašnji poslovi (policija) i vanjski poslovi, a u socijalističko – komunističkim zemljama najveću moć ima Partija. U Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji izuzetno je važno bilo ko se nalazi u predsjedništvima Partije i države, na čelu Savezne skupštine, Saveznog izvršnog vijeća i resora ministarstva odbrane, unutrašnjih i inostranih poslova. Na osnovu dostupne arhivske građe jasno je da su Bošnjaci za čitavo vrijeme postojanja socijalističke države imali marginalnu ulogu.
U Jugoslavenskoj narodnoj armiji starješinskog kadra iz redova Bošnjaka je bilo između 0,5 i 2,4%, a u redovima partijsko – političkog kadra u JNA je bilo svega 0,05%. Najveći dio vojnostarješinskog i političkog kadra bilo je iz reda srpskog naroda (preko 60%) i crnogorskog (preko 6%), dok su svi ostali narodi i narodnosti, koji su činili preko 60% stanovništva Jugoslavije, imali svoju zastupljenost u državnim institucijama sa oko 30%. Krajem 80-tih godina XX stoljeća u JNA je bilo 3 – 4 generala Bošnjaka, Srba 77, Crnogoraca 19, dok je pukovnika Bošnjaka bilo 28 a Srba 1511. Crnogoraci, koji su činili svega 2,6% stanovništva su imali 257 pukovnika.
U Saveznom sekretarijatu za unutrašnje poslove stanje nije bilo ništa bolje. Pred raspad države od 14 visokih funkcionera SSUP-a koje je uputila vlada SR Bosne i Hercegovine niko nije bio Bošnjak. U Državnom sekreterijatu za inostrane poslove za 45 godina bio je samo jedan ministar Bošnjak, Raif Dizdarević, a od službenika samo njih nekoliko. Od 81 ambasadorskog mjesta, koliko je Jugoslavija imala u svijetu, prosječno su samo 3 bila iz reda Bošnjaka, dok su Srbi imali između 27 i 30, Crnogorci 12 do 16. U Generalnim konzulatima od 22 mjesta, bila su samo 2 Bošnjaka, dok u stalnim misijama SFRJ, kojih je bilo 7, i kulturno – informativnim centrima, kojih je bilo 14, nije bio niti jedan Bošnjak.
U strukturi Komunističke partije Jugoslavije/Saveza komunista Jugoslavije, kroz čitavo vrijeme postojanja zajedničke države, procenat Bošnjaka, Hrvata, Slovenaca i Albanaca je bio znatno manji u odnosu na Srbe i Crnogorce. Godine 1982. SKJ je imao 2 111 730 članova. U visokim partijskim forumima, Bošnjaka sve do 1969. godine nije bilo, kada je za člana Izvršnog odbora Predsjedništva SKJ bio kooptiran na kraće vrijeme Nijaz Dizdarević. U slijedeće 23 godine na visokim partijskim funkcijama, od nekoliko stotina članova bila su samo dva Bošnjaka: Munir Mesihović, izabran 1972. godine u Predsjedništvo SKJ, i Džemil Šarić u JNA. Struktura članstva SKJ u SFRJ, kao i BiH, je bila takva da je Srba uvijek bilo preko 50%, iako su tokom 80-tih godina činili oko 30% stanovništva BiH, dok je Crnogoraca stalno bilo dvostruko više u SKJ nego u stanovništvu SFRJ. Nacionalni sastav Centralnog komiteta SK BiH izabran na X kongresu, 1989. godine, bio je: Srba 32 (39,5%), Bošnjaka 26 (32%), Hrvata 11 (13,6) Jugoslavena 11 (13,6) i ostalih jedan. Za 45 godina zajedničke države na položaju predsjednika Predsjedništva SFRJ, zatim predsjednika Savezne skupštine i predsjednika Saveznog izvršnog odbora bila su samo tri Bošnjaka.
Dakle, u mnogim područjima života Srbi su imali prevagu u hijerarhijskoj strukturi društva. Na to ukazuju svi relevantni podaci o njihovom mjestu u policiji, vojnim preduzećima, državnoj upravi, prosvjeti i brojnim drugim društvenim djelatnostima. Bez obzira na ove kadrovske i političke greške koje je Josip Broz Tito, pod pritiskom nacionalističkih snaga, uradio prema Bošnjacima, oni su njega bez obzira na to poštovali i podržavali njegovu vanjsku i unutrašnju politiku.
