Suživot Bošnjaka, Srba i Hrvata u sarajevskom naselju Pofalići odvijao se do 15. maja 1992. godine, za ratne uvjete, u podnošljivoj atmosferi. Srbi su kontrolisali Gornje, a Bošnjaci Donje Pofaliće. Ta tzv. “granica” u Pofalićima je bila kod objekta Plavi granap. Tih nekoliko stotina metara – od Plavog granapa do kasarne “Maršal Tito”, u kojoj su se i dalje nalazile snage Jugoslavenske narodne armije, kontrolisali su branioci Pofalića. U Štabu Teritorijalne odbrane Republike Bosne i Hercegovine su dobro znali da je Sarajevo upravo na tom dijelu “najtanje” pa se strahovalo da bi srpske snage baš na tom pravcu mogle otpočeti napad u cilju presijecanja Sarajevana dva dijela. Zbog toga komandant TORBiH Hasan Efendić naređuje komandantu Opštinskog štaba TO Novo Sarajevo da sa svojim snagama oslobodi cijele Pofaliće.
Dva dana kasnije, 15. maja 1992. godine prividni suživot na Pofalićima nestaje. Tog dana komandant srpske milicije na Pofalićima, Lazo Bojanić, postavlja ultimatum snagama 3. čete Odreda Pofalići I, kojim je komandovao Habib Idrizović, da do 13 sati i 30 minuta, “svi muslimani iz Gornjih Pofalića predaju oružje ili će biti sravnjeni sa zemljom”. Rok za predaju naoružanja bio je svega 30 minuta. Bila je to standardna praksa snaga lojalnih Radovanu Karadžiću – da prvo razoružaju Bošnjake i Hrvate i onda ih napadnu, ubiju ili uhapse. Bojanić je već bio uhapsio nekoliko Bošnjaka i Hrvata sa Pofalića i zatvorio ih u samoposlugu koja se nalazila na malom trgu.
Borci 3. čete bili su uglavnom Bošnjaci iz male bošnjačke enklave u Orlovačkoj ulici u Gornjim Pofalićima i nalazili su se u potpunom okruženju srpskih snaga. Na njihovom čelu se nalazio Alija Prazina. Prazina je o srpskom ultimatumu obavijestio komandanta Odreda Idrizovića, Opštinski štab TO Novo Sarajevo na čelu sa Salkom Idrizom i tada nepoznatog člana Štaba TO RBiH Sefera Halilovića. Bitka je pripremljena i organizovana za narednih desetak sati. Planeri Pofalićke bitke odlučili su izvršiti napad glavnim snagama pravcem Rezervoar – Humska ulica – Dom, a pomoćnim snagama pravcem Orlovačka ulica – Humska ulica – Obad, sa ciljem razbijanja neprijatelja na datim pravcima. Na glavnom pravcu napada angažovan je Odred Velešići i borbene grupe RgŠTO, koji su imali zadatak razbijanja najjačeg neprijateljskog uporišta oko igrališta i kraj Rezervoara te snage srpske milicije kod Doma. Odred Pofalići II i borbene grupe Vojne policije TO planirali su napad pravcem: Ulica Ranka Šipke – Ulica Ruđera Boškovića – Plavi granap – Humska ulica – Obad. Odred Buča Potok dobio je zadatak da spriječi izvlačenje srpskih snaga preko Obada.
Iako se smatralo da je rok od 10 sati izrazito kratak, nekoliko planera je radilo punom parom, a među njima glavni je bio Mirsad Čaušević Brada. Nakon rata mnogi su se složili da je Brada glavni oragnizator Pofalićke bitke. U pripremi je učestvovao i Ismet Alija. Iako su svi članovi Štaba bili angažovani u pripremanju i planiranju bitke, posebno se izdvojio Fadil Alihodžić. Veliki doprinos i pripremanju dali su i komdandanti odreda Pofalići I Habib Idrizović, Pofalići II Jusuf Lošić i Velešićkog odreda Enver Šehović. Svi glavni akteri predstojeće bitke su se u popodnevnim satima sastali u Velešićima i dogovorili da se sutra, 16. maja 1992. godine, u zoru krene u bitku. Za to su dobili i podršku komandanta Štaba TO RBiH Hasana Efendića i načelnika Operativnog centra Sefera Halilovića.
Obzirom da navedeni odredi nisu imali dovoljno naoružanja i municije, zaključeno je da se u bitku ne može ići bez učešća MUP-ovih specijalaca kojim je komandovao Dragan Vikić. Međutim, poslije sastanka sa Efendićem, Halilovićem, Bradom i Idrizom, Vikić je odbio da učestvuje u bici bez prethodnog izviđanja za što bi mu trebala tri do četiri dana. Ipak, vrijeme je otkucavalo i u bitku se moralo krenuti što prije. Tada su Idriz i Brada odlučili da, umjesto Vikićevih specijalaca, angažuju specijalne jedinice RšTO, koje su se zvale po hotelima u kojima su bile smještene: “Zagreb” i “Beograd”. Jedinicom “Zagreb” komandovao je Enis Srna, a jedinicom Beograd Dževad Topić Topa. Obojica su pristala da učestvuju u bici ali je Srna tražio da komandant Regionalnog štaba Mustafa Hajrulahović Talijan izda pismenu naredbu njegovoj i Topinoj jedinici za učešće. Talijan je ovaj prijedlog odbio te im je zabranio da učestvuju u bici. Brada je odlučio da odobrenje zatraži od Halilovića a ukoliko ga i ovaj odbije namjeravao je falsifikovat njegov potpis i krenuti u bitku. Niti Sefer nije htio potpisati odobrenje, ali mu je rekao da učestvuje ali da niko ne smije znati da je on to odobrio. Halilović je tada objezbijedio i učešće jedinica vojne policije na čelu sa Kerimom Lučarevićem i Ismetom Bajramovićem Ćelom, te jedinica TO sa Koševskog brda kojima je komandovao Salko Gušić. Koliko se užurbano radilo na pripremi za napad svjedoči podatak da je u pisanoj Zapovijedi za bitku pisalo: “sve učesnike bitke obeležiti žutom trakom oko leve ruke crvene boje”. Tajni znak za otpočinjanje bitke bio je “Grom”, koji je trebao da se aktivira u pet sati ujutro 16. maja 1992. godine.
Bitka je počela u jutarnjim satima 16. maja 1992. godine u 5 sati i 37 minuta, ispaljenjem prvog od šest minobacačkih projektila 60 mm prema Gornjim Pofalićima. Ključnu ulogu odigrale su borbene grupe RgŠTO koje su, naoružane protivoklopnim sredstvima, razbile najjače neprijateljsko uporište na igralištiu kod Rezervoara i zajedno sa borcima Velešićkog odreda nastavile napredovanje. Brzo su napredovali i borci Odreda Pofalići II i Vojne policije koji su razbili srpsko uporište kod Plavog granapa i kafane Ravna gora. Sa IKM-a u Pofalićima bitkom su komandovali Alija Ismet i Fadil Alihodžić. Posebnu hrabrost su pokazali specijalci Jano Kutijaro, Taib Dervišević, Adem Jež i drugi. Kutijaro je čak povikao “juriš”, istrčao iz zaklona i krenuo na srpske bunkere. Uspješno su napredovale i udarne grupe Kerima Lučarevića i Ismeta Bajramovića Ćele. U najtežem položaju su bili borci Odreda Pofalići I i borci sa Koševa koji su napadali odozdo.
Napredovanje boraca Odreda Pofalići I i grupe sa Koševa zaustavljeno je ispred Cvijetića pekare. Oko 11 sati bilo je zaustavljeno i napredovanje jedinica na ostalim pravcima a srpskim snagama stizalo je pojačanje. Četiri borbene grupe iz sastava TO napustile su poprište bitke. Operacija je zapala u krizu, jer se smatralo da bi srpske snage u kontraofanzivi mogle zauzeti cijele Pofaliće pa i sam grad. Posebna je panika zavladala u Velešićima, gdje se te noći sklonilo civilno stanovništvo iz Pofalića. Stanje se popravilo intervencijom boraca Specijalnih jediica koji su odigrali značajnu ulogu u nastavku borbe, tačnije nakon što je Vikić pristao da pošalje specijalce MUP-a. Također, na zahtjev Sefera Halilovića i Juka Prazina je poslao grupu svojih boraca pod komandom Samira Peze. Nakon nekoliko sati stanje se stabilizovalo, borci TO uništili su mitraljesko gnijezdo kod Cvijetića pekare i nastavili oslobađanje Pofalića. U večernjim satima su stigli u Orlovačku ulicu i deblokirali 3. četu Odreda Pofalići I. Te noći Bojanić je oslobodio sve zarobljenike, a pod okriljem mraka svi srpski vojnici i gotovo svi civili su se povukli iz tog dijela Pofalića. Ujutro, 17. maja stanovnici Orlovačke i okolnih ulica, kao i cijelih Pofalića, osvanuli su slobodni. Srpski vojnici izvukli su se preko Orlića i Žuči prema Vogošći i Rajlovcu, a dio ih je skinuo uniforme i preko Dolac Malte uspio pobjeći na Vrace.
U Pofalićkoj bici poginuli su branioci Sarajeva: Edin Krako Deba, Miralem Mirasdžija Buco, Rasim Koštreba i Muris Đelkić Čičak, dok je deset boraca lakše i teže ranjeno. Na dan Pofalićke bitke, granatom sa srpskih položaja ubijena je cijela šestočlana porodica Bibić u Velešićima. Napadom branilaca Sarajeva preduhitrena je srpska operacija koja je imala za cilj presijecanje Sarajeva na liniji Vogošća – brdo Žuč – Pofalići – kasarna “Maršal Tito” – Grbavica – Vraca i stvoreni su uvjeti za napredovanje snaga Armije Republike Bosne i Hercegovine u pravcu strateški važnog platoa Žuč, sjeverno od Sarajeva.
Za samu bitku veže se i jedna interesantna anegdota sa srpske strane. Naime u toku same bitke general Ratko Mladić, tek imenovani komandant tek osnovane Vojske Srpske Republike Bosne i Hercegovine, tražio je od generala Miloša Baroša, komandanta kasarne “Maršal Tito”, da iz nje pokrene tenkovsku jedinicu JNA. U neko doba, ljut što Baroš oklijeva, rekao mu je: “Generale, ubij se ili obuci suknju”. Na sreću, general Baroš nije imao hrabrosti izvesti jedinicu iz kasarne.
U knjizi “Prva slavna i viteška brigada” autor Ibrahim Dervišević dotiče se i Pofalićke bitke čiji je bio učesnik. Iz knjige donosimo dio bitke vezan za borbu kod Plavog granapa, za kojeg su vođene možda i ponajteže borbe. “U predjelu buta pogođen je Besim Balja, komandir voda, u kome su borci bili iz velešićke ulice Isak Samokovlija. Tada su se spojili borci Velešićkog odreda koji su napadali sa Enverom Šehovićem na pravcu od Huma i rezervoara prema Gornjem domu i borci tog odreda koji su napadali sa mnom, uz komunikaciju od Huma prema Gornjem domu. Ustvari, mi smo se spojili kada su borci sa komandantom Šehovićem prešli igralište i počeli se spuštati prema Gornjem domu, odnosno, kada su borci sa mnom ovladali zadnjim redom kuća do Gornjeg doma. Napadali smo preko brda i izišli na komunikaciju koja od Gornjeg doma vodi prema Bušći, s ciljem da presiječemo tu komunikaciju i desnim obuhvatom priđemo kućama iza Gornjeg doma. Tako smo zaobišli livadu, jer je bila na čistini i došli do Gornjeg doma. Dom je bio prazan. Neprijatelj je razbijen i potisnut iz reda kuća iza Gornjeg doma. Dalje borbe su se vodile na rubu Pofalića prema Žuči i ‘Zraku’. Četnici su se povlačili prema Žuči i Vogošći. Dok Velešićki odred nije izbio do Gornjeg doma, 1. i 2. pofalićki odred nisu mogli značajno napredovati. Do tada su se žestoko borili i vezivali neprijateljske snage, što je bilo od velikog značaja za uspjeh Velešićkog odreda.
Kad smo ovladali Gornjim domom, neprijateljske snage ispred 1. pofalićkog i 2. pofalićkog odreda su se morale povlačiti prema Orliću i Žuči. Tako je omogućeno da 1. i 2. pofalićki odred brzo izbiju do Gornjeg doma i spoje se s nama. Ustvari, 2. pofalićki odred je sve vrijeme vodio žestoke borbe oko Plavog granapa. Komandant Jusuf Lošić i njegovi borci su ulijevali povjerenje. U borbi su bili izuzetno hrabri, ali su imali veoma težak pravac napada. Vrlo brzo, nakon što smo ovladali Gornjim domom, uz komunikaciju iz pravca Plavog granapa prema nama su dolazili borci 2. pofalićkog odreda sa komandantom Jusufom Lošićem. Ustvari, napredovanje 1. i 2. pofalićkog odreda smo primjetili tek kada su borci Velešićkog odreda izvršili zadatak razbijanja neprijatelja u rejonu Gornjeg doma. Nakon što je Velešićki odred ovladao Gornjim domom, četnici ispred pofalićkih odreda više nisu mogli pružiti jak otpor. Da Velešićki odred nije izbio u rejon Gornjeg doma, dva pofalićka odreda ne bi mogla potisnuti četnike iz utvrđenja Orlovačke ulice i Plavog granapa.
U zahvatu komunikacije od Gornjeg doma prema Bušću bilo je više šatora neprijateljskih jedinica dovedenih na sarajevsko bojište iz Srbije i Crne Gore. Bježeći ispred naših jedinica, u šatorima su ostavili naoružanje, mnogo municije i razne vojne opreme, što nas je u borbenom smislu ojačalo. Kad smo izašli na komunikaciju od Gornjeg doma prema Bušću, oko 11.15 sati, iz pravca naselja je naišlo neprijateljsko vozilo ‘kombi’. Zaustavili smo ga. Naši borci su počeli ispitivati vozača. Nisam dozvolio da ga tuku. Iz okolnih ograda su izašla još dva četnika i pripucali. Očito je bilo da su izgubili taktičku orijentaciju, jer nisu znali gdje se nalaze naši, a gdje njihovi. Proširila se pucnjava u kojoj su četnici ubijeni. Još je trajala borba. Cijenili smo da ima još vojnika i civila koji su povlačenjem neprijateljske vojske zaostali i da se kriju.”