Odlukama Bečkog kongresa 1815. godine Austrija je dobila veoma dugu granicu prema susjednom Osmanskom carstvu, odnosno Bosanskom ejaletu. Naime, propašću Dubrovačke republike i Mletačke, Austrija je naslijedila posjede ovih država, te je nastojala normalizirati stanje na granici sa Bosanskim ejaletom. Tokom tridesetih i četrdesetih godina XIX stoljeća Osmansko carstvo se našlo u nizu unutrašnjih problema, brojni ustanci su pogađali Carstvo, a proces modernizacije nije išao u željenom pravcu. Zbog takvog stanja sultan i njegovi najbliži saradnici nisu bili u stanju da adekvatno osiguraju granicu Carstva prema Austriji, odnosno prostor granice sa Bosanskim ejaletom, od upada sa austrijske teritorije.
U tim povredama teritorije prednjačili su Krajišnici, iako je samih nereda bilo duž čitave granice Austrije i Bosanskog ejaleta, pa su se granični sukobi događali veoma često. Samo u jednom incidentu Bošnjaci su imali nekoliko stotina mrtvih dok su austrijski gubici bili 23 mrtva i 114 ranjenih vojnika, dok je nekoliko sela porušeno do temelja. Bosanski beglerbeg Vedžihi paša izvjestio je Portu: “Stanovnici obeju granica počeli su se svađati i pomalo tući.” I bosanski beglerbeg i austrijska vlast nastojali su spriječiti neželjene sukobe, pa je odlučeno da ubuduće niti jedan podanik bilo koje strane ne može preći granicu bez pismene dozvole, kao i da će u slučaju prebjega na suprotnu stranu biti vraćena osoba koja je pobjegla. Također, donesena je i odluka da će svaka načinjena šteta sa bilo koje strane biti nadoknađena. Međutim, i pored toga što je doneseno niz odluka, one se u praksi nisu poštovale, niti sa austrijske a niti sa osmanske strane.
Krajišnici su bili često provocirani od strane austrijskih podanika. Međutim, kada bi oni povrijedili austrijsku granicu, tamnošnje vlasti su preuveličavale incidente i Porti prikazivale Krajišnike kao buntovne i neposlušne podanike Osmanskog carstva, čime se nastojao ukaljati ugled Krajišnika, kao i da bi se stvorio razdor u odnosima Porte i Bošnjaka. Pogranični sukobi su, naravno, najviše štete pričinjavali stanovnicima granice, a da su štete bile znatne govori podatak da je samo u periodu od 1809. do 1834. godine, austrijsko stanovništvo pretrpjelo štetu od 7 miliona guldena, koliko je Austrija tražila od Osmanskog carstva kao nadoknadu za učinjenu štetu. Ipak, nije poznat podatak kolika je šteta nanesena Krajišnicima od strane austrijskih podanika koji su upadali na teritorij Bosanske krajine. Naročito veliki upadi austrijskih vojnih snaga i podanika su se desili 1836. i 1845. godine, a povod je bilo ubojstvo austrijskih graničara kod Izačića. U noći 9. na 10. juni 1836. godine grupa Krajišnika je ubila austrijskog graničara, a Austrijanci su za to okrivili stanovnike Izačića, koje su smatrali “najlakomijim i najpogodnijim za pljačku susjeda”. Bihaćki kapetan nije vjerovao ovim navodima ali je za svaki slučaj obavijestio bosanskog beglerbega. Kapetan je istovremeno, vjerovatno po nalogu beglerbega, pojačao vojne snage prema Austriji sa 6 000 vojnika. Glasnici koji su upućivani u Bosnu izvještavali su o znatnim pokretima vojske i o njezinim namjerama da napadnu austrijski teritorij, i to Vaganac i Petrovo selo, za odmazdu jer su austrijske vojne snage ranijih godina opustošile Trubaru, Varcar Vakuf, Trzac i Veliku Kladušu. Austrijski pokušaj da se stanovništvo Izačića kazni nije uspio, pa je uslijedila odmazda sa austrijske strane. Njezine vojne snage su 2. jula 1836. godine izvršile napad, ali su Bošnjaci pružili žilav otpor. Ipak, Austrijanci su zapalili 360 kuća, te likvidirali brojno stanovništvo među kojima je bio i znatan broj uglednih ličnosti. Novi vojni upad se desio 9. jula 1845. godine a ponovo je razlog bio sličan. Austrijske snage jačine oko 1 200 ljudi su upale u Podzvizd, kojeg je branilo oko 2 500 osmanskih vojnika, uglavnom iz Bosanske krajine. Nakon bitke Bošnjaci su imali 60 a Austrijanci 40 mrtvih. Ipak, Austrijanci su u konačnici poraženi jer je prilikom povlačenja zarobljeno 27 austrijskih vojnika, kada je grupa austrijske vojske upala u zasjedu u jednom šumskom klancu. Nakon ovog događaja gotovo su u potpunosti prestale čarke na austrijsko – osmanskoj granici.
