Političko i ekonomsko jačanje Bosne u vrijeme Tvrtka I Kotromanića nije bilo u skladu sa politikom koju je vodio ugarski kralj Ludovik. Nakon što je slomio vlast krupne vlastele u Hrvatskoj, pokušao je i Bosnu da, u većoj mjeri, stavi pod svoju vlast. Obzirom da ban Tvrtko nije slušao naređenja ugarskog vladara, iz razloga što se smatrao samostalnim vladarom Bosne, Ludoviku je bilo dosta ovakve Tvrtkove neposlušnosti te se odlučio što suroviji kazniti bosanskog vladara. Opravdanje za napad je ponovo pronađeno u bosanskim hereticima. Još 1360. godine, papa Inoćentije VI daje bosanskom biskupu Petru dozvolu da zatraži vojsku u borbi protiv njih. Ovakva situacija odlično je poslužila Ludoviku koji je pružio neophodnu vojnu pomoć.
Tri godine poslije ugarska vojska provaljuje u Bosnu. U pohodu koji je trajao svega tri dana, od 8. do 10. jula, ugarska vojska je krenula na grad Soko na Plivi. Ludoviku nije bilo do ratovanja u tim vrelim danima tako da se vratio u Ugarsku. Soko je branila bosanska vojska na čijem je čelu stajao Vukac Hrvatinić i to toliko vješto da je ugarskom kralju ovaj pohod dosadio već nakon tri dana. Ipak, očigledno je da je ovaj pohod završen neočekivanim fijaskom po ugarskog kralja i njegovu vojsku. Ludovik ga je izbjegavao spomenuti i u jednoj svojoj povelji. Međutim, u povelji bana Tvrtka od 11. avgusta 1366. godine, koju je izdao u župi Rami pod Prozorom, stoji: “Stvorih milost svoju gospodsku svojemu vjernu sluzi u ime vojvodi Vukcu Hrvatiniću za njegovu vjernu službu u ono vrijeme kad se podiže na me ugarski kralj Ludovik i prihodi v Plivu i ondazi mi vojvoda Vukac vjerno posluži”. Kao nagradu Vukac je dobio čitavu plivsku žušu sa Soko gradom.
U septembru 1363. godine ugarski kralj ponovo posla vojsku na Bosnu, ali je ovaj put na njezinom čelu stajao Nikola Konto, sa ciljem da zauzmu Srebrenik i Usoru. Obzirom da sa sigurnošću ne možemo tvrditi da je ugarska vojska u prošlom pohodu imala velike gubitke, sada to sa sigurnošću možemo tvrditi. Ugarska vojska ne samo da je doživjela težak poraz već je u potpunom povlačenju i panici, koja je nastala, neko ukrao veliki državni pečat od ostrogonskog nadbiskupa Nikole. Za Ugarsku i kralja Ludovika, to je bila velika sramota. Na kraju je opsada propala dok se ugarska vojska još jednom povukla.
Ova godina se smatra jednom od najveličanstvenijih u historiji Bosne i Hercegovine, jer su odbijeni svi napadi stranih sila u nastojanju da se okupira srednjovjekovna Bosna. Vidno je i ojačala moć samog vladara Bosne, Tvrtka koji se ponovo naziva: “božjom milošću ban čitave Bosne”, a ne kao do tada banom po milosti i naredbi kralja Ugarske. I sama Venecija, koja je od Ugarske doživjela niz teških poraza i poniženja, u svojoj povelji iz naredne godine bana Tvrtka naziva “božjom milošću ban čitave Bosne”. Nakon ovih događaja u Bosni je zavladalo jedinstvo između Tvrtka i bosanske vlastele jer su svi shvatili da se protiv Ugara ne vodi samo obična borba, već se vodi rat za odbranu slobode Bosne.
