Smrću bosanskog kralja Tvrtka I Kotromanića 1391. godine Bosna zapada u period unutrašnje krize, slabašnih i nižerazrednih vladara. Stanje slabašnih vladara sve više iskorištavaju oblasni velikaši koji jačaju svoju moć. U tome su se naročito isticali: Hrvoje Vukčić Hrvatinić, Sandalj Hranić Kosača i Pavle Radenović. U tim bosanskim krizama, posrednici su uvijek bili ili Osmanlije ili Ugari, kojima su velikaši uvijek išli na ruku.
Osmanlije se polahko uvlače u Bosnu. Hrvoje Vukčić je 1407. godine imao neke kontakte sa nasljednikom sultana Bajazita, a Sandalj Hranić je držao u svojoj zemlji osmansku plaćeničku vojsku koja je 1411. godine brojala oko 7 000 ljudi. Da bi je pokorio, ugarski vladar Sigismund, uz podršku pape, 1408. godine povede jaku ugarsku vojsku na Bosnu. To je ujedno bio i novi križarski rat protiv Bosne. Vojska je u Bici kod Dobora bosanskoj vlasteli nanijela težak poraz. Veliki broj aristokracije je uhvaćen i pogubljen u ovom usorskom gradu. Smatra se da je tada ubijeno i u rijeku Bosnu bačeno 170 bosanskih velikaša. Plemstvo se pokorilo, ali od Ugarske su ga odbijali postupci Sigismunda poslije nove akcije njegove vojske u Bosni 1410. godine. U nekim bosanskim utvrdama ostavljene su ugarske posade koje su činile ispade i nasilja. Usora i Soli su tada izdvojene iz bosanskog državnog teritorija i stavljene pod neposrednu vlast ugarskog kralja. Bogati grad Srebrenica je sa svojom okolicom predat na upravu Stefanu Lazareviću 1412. godine, oko koje su se poslije vodile česte borbe između Bosne i Srbije.
Obzirom da su zapali u građanski rat, Osmanlije nisu mogle intervenisati. Nakon što su obnovili državu pod sultanom Mehmedom I, godine 1414. i 1415. Osmanlije pojačavaju svoje prisustvo u Bosni. Na ruku im je išao i herceg Hrvoje Vukčić koga je kralj Sigismund 1413. godine proglasio odmetnikom i naredio Sandalju Hraniću i ostalim velmožama da ga napadnu. Hrvoje je nastojao da povrati Sigismundovu vjernost ali uzaludno. Tražio je pomoć i od Venecije da interveniše ali bez uspjeha. Na kraju je jedinog saveznika vidio u skopskom namjesniku Ishak begu, koji je na njegov poziv došao u Bosnu maja 1414. godine. Nema sumnje da upravo Hrvoju pripada “slava” da je Osmanlije uvukao u bosanske unutrašnje prilike i da je bosansku državu doveo u položaj sultanovog tributara. Osmanlije su te godine opustošili zemlju sve do Zagreba. Pritisak nije jenjavao, pa Dubrovčani 1415. godine javljaju Sigismundu da je cijela Bosna, sa svim krajevima podložna Osmanlijama u plaćanju poreza. U tributarnom odnosu, sa kraćim prekidima, ona će ostati sve do svoje propasti 1463. godine. Ugarska je nastojala spriječiti sve veće uplitanje Osmanlija u bosanske državne probleme, kao i sve češće pustošenje Hrvatske i Dalmacije. S toga je odlučila poslati svoju vojsku preko Save. Do sukoba između ugarske i osmanske vojske dolazi u dolini rijeke Lašve, u drugoj polovini jula 1415. godine. Ipak, Ugari su pretrpjeli težak poraz. Nakon ovog događaja Sigismund nije više prelazio Savu i priznavao je vazalnu vjernost bosanskih velikaša. Osmanski utjecaj je sve više jačao a bosanski velikaši su sve češće zbog svojih unutrašnjih sukoba pozivali Osmanlije u pomoć.
