Tokom osmanskog perioda gradska naselja u našim krajevima su se razvijala uglavnom privatnom inicijativom. Imućni ljudi podizali su svoje građevine u vjerske, prosvjetne i humanitarne svrhe, dok su njihovo održavanja osiguravali koristonosnim objektima. Takvi objekti su bili namijenjeni trgovini, obrtu i saobraćaju. U takvim naseljima centar privrednog života je bila čaršija, a u takvim okolnostima gotovo neophodan objekat za čaršiju je bio han. Počev od 1462. godine, pa do prve decenije XVII stoljeća ne postoji niti jedan znamenitiji vakuf bez hana. Hanovi su u prvom redu služili za odmor i prenoćište putnika kiridžija i njihovih karavana, ali u njima se i trgovalo, a vremenom su dobijali obilježja i kahvana i krčmi, u kojima se ispijala kahva i točila rakija. U njih su dolazili ljudi iz okolnih mjesta na razgovor sa sugrađanima, ili da od putnika dobiju vijesti iz drugih krajeva Osmanskog carstva, pa i svijeta. Građeni su ili u samoj čaršiji, ili u neposrednoj blizini. Ima slučajeva kada je izgrađen i na samom ulazu u grad, poput Bojića hana u Banja Luci dolazeći iz pravca Bosanske Gradiške i Cicin hana u Sarajevu dolazeći iz pravca Trebevića.
Legenda o nastanku hanova kaže da sultan nije mogao pronaći čovjeka koji ga je spasio od diva, pa su mu savjetnici preporučili da gradi hanove i da u njima putnici ne plaćaju konak, nego da prepričavaju svoje doživljaje, kako bi se na taj način došlo u trag čovjeku koji je spasio sultana.
Hanovi su naročito bili posjećeni u vrijeme pazarnih dana, a još više u periodu kada bi se u mjestu održavao vašer ili sajam. Naročito su bili posjećeni hanovi u mjestima koja su imala poznate vašere i sajmove: Banja Luka, Livno, Tuzla, Prijedor, Bosanski Petrovac, Travnik i Zenica. U hanovima se i trgovalo. Uoči pazarnih dana kupovala se stoka i razne životne namirnice od seljaka. Bilo je i preprodaje robe. Međutim, od vlasti su izlazile naredbe da je ovakav vid trgovine zabranjen. Vremenom su se razvili i trgovački hanovi, u kojima su odsjedali trgovci iz provincije i u koje je donošena različita roba. Oni su od domaćih trgovaca kupovali razne artikle, a ukoliko ih nije bilo u dovoljnoj količini trgovci su ostajali u hanovima i po nekoliko sedmica. Ovakvi hanovi su se nalazili u Sarajevu, Foči, Mostaru, Banja Luci, Kreševu, Fojnici i Varešu. Trgovci su najčešće dolazili iz Srbije i Albanije. Proizvodi su kupovani najčešće od siromašnijih obrtnika, u zimsko doba, kada bi radovi zastali. Potvrdu o ovakvoj praksi imamo iz 1741. godine kada je ćehaja Mustafa zabranio sirotinji svog esnafa ovakvu trgovinu, a oni se na to požališe šerijatskom sudu, navodeći da je to stari običaj. Kada se kadija uvjerio da se radi o starom običaju izda 23. maja 1741. godine muraselu i posla je ćehaji, u kojem mu navodi da je zabranjeno raditi protiv starih običaja i šerijata, te da ne sprječava sirotinju da prodaje svoju robu i od toga živi.
Počevši od XVIII stoljeća, kahvane nekih sarajevskih hanova postaju stjecište raspojasnih janjičara, koji su tada bili u zadnjoj fazi svog postojanja. Janjičari su toliko maha uzeli da su početkom XIX stoljeća u vlasništvu držali tri hana: Kolobaru, Novi han i Đulov han. Za vrijeme kontitentalne blokade francuskog cara Napoleona, početkom XIX stoljeća, oživio je promet Bosnom. Sarajevo je postalo središte za trgovinu robe. Naročito se trgovalo pamukom koji je dolazio iz Soluna, Sereza, Trikale i Smirne, a odašiljan je u Split, preko Livna, onda u Bosanski Brod, a naročito u Trst preko Kostajnice. Francuzi su tada u zakup uzeli Kolobaru han. Tada je došlo i do velike pljačke pamuka po mnogobrojnim hanovima. Vlasti su ih kažnjavale, ali su te kazne slabo pomagale. Zbog takvih neprilika Francuzi su napustili Sarajevo, pa je promet opao.
U Morića hanu održavali su svoje skupštine pojedini esnafi. Sobe nekih hanova su služile i kao radionice onih obrtnika koji u čaršiji nisu posjedovali radnju. Neki su, pak, služili i kao tahmis – monopol za prženje kahve, dok su neki služili i kao menzilhane – stanice u kojoj su se mijenjali poštanski konji. U Morića hanu je 1878. godine zasjeo revolucionarni odbor za otpor protiv okupacije BiH. Kasnije i Eksekutivni odbor, koji je vodio borbu za vjersko – prosvjetnu autnomiju, u vrijeme austrougarske uprave. U vrijeme borbe protiv okupacionih austrougarskih trupa narodna vojska je zaposjela nekoliko hanova i iz njih pružala otpor. Austrougari su od nekih napravili vojnu komandu, a najpoznatiji takav je postao u Goraždu.
Hanovi su svoj značaj imali i za Jevreje, koji su počeli naseljavati naše prostore krajem XV i početkom XVI stoljeća. Kada je 1580. godine došao nekim državnim poslom u Sarajevo beglerbeg Rumelije, Sijavuš paša, požališe mu se Sarajlije na Jevreje, kako prave veliku galamu i često prouzrokuju požar te ga zamoliše da ih iz mahale ukloni. Sijavuš paša to uvaži te sagradi jedan veliki han sa 48 soba kod stare sarajevske sinagoge i u taj han nastani sve Jevreje Sarajeva. Kada je on postao pretijesan sagrađen je još jedan manji han, kojeg su zvali hanijko, zapadno od Gazi Husrev begovog bezistana.
