Termin “Nestvrtani” je prvi put upotrijebljen od strane indijskog premijera Nehrua 1954. godine u Kolombu, Šri Lanka. Već naredne godine u Indoneziji oni narodi koji nisu željeli da budu predmet tenzija dva bloka Hladnog rata – istoka i zapada, utemeljuju pokret kao političku organizaciju. Time je Pokret nesvrstanih službeno postao dio svjetske politike. Međutim, sa današnje tačke gledišta, ovaj pokret je nebitan faktor u svjetskoj politici. Nisu odlučivali o ni o čemu, niti su imali ikakav uticaj da su mogli svoju volju nametnuti blokovima. Na pitanju naoružanja su se lomile usijane glave u Moskvi i Washingtonu pa nisu znali kako izaći na kraj jedni s drugima, a kamoli da će im neki poglavica iz centralne Afrike ili kralj iz Bruneja o tome pričati. U doba hladnog rata kada je cijeli svijet ovisio o odlukama Vašingtona i Moskve, kasnije nešto Pekinga; kada su Ujedinjene nacije bile drugorazredna ustanova, Nesvrstani su bili samo trećerazredna ekipa koju niko nizašta nije pitao. Svi oni su na neki način naginjali ili prema SSSR-u (većina) ili poneki prema zapadnom bloku. Posebno kad bi zagustilo na relaciji Washington – Moskva ili po pitanju rješavanja nekih kriznih žarišta koja su se javljala 60-ih i 70-ih; tu se onda vidjela “nesvrstanost“ članica i lažno čvrsto jedinstvo i usklađenost politike pokreta (a zapravo različitost nespojivih ideja i uređenja od kojih je pokret bio sačinjen: kapitalističkih država, prokomunističkih režima, republika, monarhija…) Rijetko kada su kao “treći blok“ odlučno zajednički djelovale van blokovskih okvira, bilo da se radilo o kubanskoj krizi, izraelsko – arapskim trzavicama, Sueskoj krizi, Vijetnamu, Afganistanu, itd. Zapravo je SSSR na njih gledao kao na prirodne saveznike, iako je na samom početku bio oštro protiv pokreta. Ujedinjavala ih jedino mržnja prema SAD-u i Evropskim starim kolonijalnim silama. SAD su na ideju pokreta gledale kao na način da zemlje trećeg svijeta ne padnu pod utjecaj SSSR. Jedni su davali jeftine sirovine i stručnjake, a drugi kredite. Tu je bilo i zakletih komunističkih diktatura i američkih vazala. Kastro i Suharto su sjedili skupa iako je jedan mahao komunizmom pred nosom SAD-a, a drugi je proveo likvidaciju stotina hiljada ljudi pod optužbom da su komunisti. Pokret nesvrstanih je nastao kao grupa sitnih diktatora koji su zatekli svoje narode u bijedi i ostavili ih u još većoj bijedi. Drugim riječima, krvoločni i pohlepni diktatori kojima je jedini cilj bio da im se drugi ne miješaju u unutardržavne poslove i da lakše mogu terorisati vlastite narode. Suharto, Idi Amin, Gaddafi, Castro, Saddam, Tito, Mugabe… su samo neki od diktatora koji su ostavili milione žrtava iza sebe.
Što se Jugoslavije i nesvrstanih tiče, možda su jedan od najboljih oruđa ekonomskog i tržišnog proboja Jugoslavije na stranom tržištu. Također, nesvrstani su povećali politički utjecaj Jugoslavije u svijetu. Jugoslavija je znala ekonomski profitirati iz te grupe banana – država, iako politički nisu imali nikakvu važnost i inicijativu. U Jugoslaviji je prenaglašavana važnost tog pokreta kao nekakvog, tobože, trećeg bloka. Iz sasvim razumljivih razloga – da se pred domaćom javnosti naglasi Titov utjecaj u svjetskoj politici i podupre kult ličnosti.
Što se Bosne i Hercegovine tiče, Pokret nesvrstanih definitivno jeste izgubio političku moć završetkom hladnog rata, ali je i dalje ogromno tržište na kojem naša domovina kao pravna nasljednica osnivača ima širom otvorena vrata. Zato je potez da BiH tamo predstavlja nekakav otpravnik poslova umjesto delegacije na visokom nivou izuzetno tendenciozan. Oni koji su nagovorili našu vlast da odustanu od delegacije na najvišem nivou će sigurno umjesto nas istim tim državama članicama prodavati svoje oružje, municiju, dalekovode, graditi im hidrocentrale, a sigurno je da smo tamo mogli sklopiti poslove velike vrijednosti u gore navedenim granama industrije, kao što to danas rade Srbija i Hrvatska.
