U toku Drugog svjetskog rata Bošnjaci su bili gotovo bez ikakve organizacije, a naročito bez veze sa centrima u Sarajevu, Banja Luci, Mostaru i Tuzli. Na žalost veliki broj njih je sa osnivanjem Nezavisne države Hrvatske pristupio domobranima ali i ustašama. Na području Bosne i Hercegovine dogodila su se velika i strašna krvoprolića. Jedina organizacija koja je donekle imala čvrste temelje i jasan cilj djelovanja bila je organizacija “Mladi Muslimani”, ali ipak po brojnosti i iskustvu izrazito slaba. U vrijeme prvih godina rata, kada su počeli progoni i pokolji, “Mladi Muslimani” su pomogli poznate Rezolucije kojim se bošnjačka inteligencija ogradila od zločina ustaškog režima nad neistomišjenicima. Kada je došlo do pokolja i Bošnjaka postavilo se pitanje bolje organizacije pokreta. Tada je došlo do jačeg povezivanja i čvrste organizacije, koja je omogućila konkretnije ciljeve.
Ipak, i tada je većina bila za to da se treba na svaki način držati po strani od međusobnih razračunavanja i intervencije. Doduše svi su bili za to da se maksimalno pomogne izbjeglicama, radu “Merhameta” i sl. Druga struja je bila da se svakako pređe na organizovanje posebnih muslimanskih odreda, koji bi štitili narod od pokolja četnika, a isto tako branili i pristup ustašama selima. Da se organizira omladina po gradovima, da se stvori organizacija za pomoć odredima u gradovima i da se muslimani povuku iz domobrana u odrede. Da se uspostavi veza sa saveznicima preko jedne posebne delegacije u Turskoj, koju je trebalo poslati. Međutim, za to je bilo isuviše kasno i formiranje odreda se pokazalo kao veoma riskantno, uslijed velike kontrole ustaških vlasti. Osim toga nabavka naoružanja u to vrijeme je bila veoma teška. Treća grupa je bila mišljenja da se treba formirati organizacija “Mladih Muslimana” u već postojećim vojnim formacijama gdje se nalaze Bošnjaci. U prvom redu se mislilo na domobrane. Ova grupa je smatralo nužnim saradnju sa partizanima, kao i bolju organizaciju Bošnjaka u Handžar diviziji. Ovo mišljenje je tada uglavnom pobijedilo među članovima organizacije “Mladi Muslimani”.
Tada dolazi do organizovanja grupe bošnjačkih oficira u domobranima, do isporuke oružja preko njih seoskim legijama, do organizovanja jake grupe među stražarima gradske policije u Sarajevu, Banja Luci i Tuzli. Formiraju se i omladinske grupe po gimnazijama, učiteljskim školama, Gazi Husrev begovoj medresi i Ženskoj medresi, fabrici duhana, željezničkoj radionici i među tramvajcima u Sarajevu. Naročito je bila jaka grupa u Handžar diviziji, ali i Legije na Boraču, Fazlagića Kuli, Hadžiefendićevoj legiji, jedinici Huske Miljkovića itd. Među članovima se našao i efendija Muhamed Pandža. Ipak, ubrzo dolazi do prvih otkrivanja organizacije. Partizani hapse Pandžu, otkrivaju članove organizacije u jedinici Huske Miljkovića gdje su pobili oko dvadeset članova “Mladih Muslimana”. Nijemci su strijeljali oko pedeset ljudi iz Handžar divizije u Villefrancheu. Kasnije su strijeljani u Brčkom i gotovo svi imami divizije. Ustaše su pohvatale “Mlade Muslimane” koji su otišli u Borač i Fazlagića Kulu i pobili ih. Istu sudbinu doživjeli su i omladinci u Hadžiefendićevoj legiji. Jedna grupa “Mladih Muslimana” u domobranima također je otkrivena. Ismet Čevro koji je vodio grupu u Mostaru osuđen je od ustaškog prijekog suda na smrt, ali je pomilovan. Ipak, kasnije je zaklan od strane Maksa Luburića.
Jedna grupa u gradskoj policiji u Sarajevu na čelu sa Avdom Sarićem i njegovim bratom Kasimom nije bila otkrivena. Također i sarajevska grupa domobrana, kao i grupa oružnika na čelu sa kapetanom Ibrahimom Hadžićem. U to vrijeme u Sarajevo dolazi Maks Luburić sa ciljem otkrivanja “pete kolone”. Organizacija “Mladih Muslimana” poduzela je mjere u cilju zaštite svojih članova. Organizovana je grupa na čelu sa Dervom Čengićem sa ciljem razoružanja Luburićeve grupe, ali je sve propalo. Tada se došlo na ideju da se članovi “Mladih Muslimana” prebace u šume, te se stupilo u pregovore sa partizanima. Povezivanje sa partizanima je vršio Hamid Dizdar. Ipak, na sastanku predstavnika “Mladih Muslimana” odlučeno je da se Maks Luburić likvidira, iz razloga što su njegovi zločini u Sarajevu postali nepodnošljivi. Poručnik Sarić je po službenoj dužnosti trebao osigurati zbor Luburića u gradskom podrumu. Tom prilikom je trebao izvršiti atentat na njega i njegovu pratnju. Uz Sarića se nalazilo još 25 saradnika – “Mladih Muslimana”, pomoću kojih je postavio mitraljez i tri policijska auta sa kojim bi se povukli poslije atentata. Na Kozjoj ćupriji čekala se desetina oružnika sa Basarićem. Tada je došao Hamid Dizdar, koji je imao kontakt sa partizanima i saopštio da su oni protiv atentata, jer bi moglo doći do odmazde nad partizanskim vodstvom u gradu. Nakon kratkog savjetovanja od atentata se odustalo. Ipak, jedan od članova “Mladih Muslimana” Halil Nazerčić, gimnazijalac, odlučio je da sam izvrši atentat. Njegovom grupom je rukovodila Ćamka, omladinka iz Ženske medrese, koja je bila pod kontrolom partizana sastavljenih od SKOJ-evaca. Kada je Halid izvukao revolver da ubije Luburića, jedan SKOJ-evac, koji mu je bio u pratnji, ga udara u ruku i bježi. Halid je tada uhapšen i mučen, poslije čega je preminuo.
Poslije propalog atentata dolazi do naglog hapšenja članova “Mladih Muslimana”, domobranskih oficira, stražara i oružnika. U velikoj akciji uhapšena su i trojica braće Sarića. Organizacija je ponovo nastojala da obezbijedi bježanje u šumu pa je zatražen sastanak sa partizanima. Na tom sastanku se ispred partizana našao Valter Perić i Zvonko Grbca. Tada se raspravljalo i organizaciji posebne jedinice “Mladih Muslimana” ali to od strane partizana nije dopušteno, te su im oni nalagali da se priključe “Muslimanskoj brigadi” i odredu Muje Hodžića, koji je bilo sastavljen isključivo od Bošnjaka.
Prema svjedočenju Irfana Sijerčića, navodno jednog od članova “Mladih Muslimana”, 27. marta 1945. godine ustaše su upale u njegov stan da ga uhapse ali ga tada nisu našli u stanu. Tada je čuo i strašnu vijest da su ustaše u gradu objesile 55 osoba, među kojima 35 muslimana, a među obješenim se našao i Sarić sa još dvadesetak članova organizacije. On se sa četvoricom pripadnika organizacije uputio prema Vučjoj Luci, gdje se trebao sastati sa izvjesnim Mitrom radi priključenja partizanima. “Kad smo došli u Vučju Luku našli smo Mitra odmah i on nas je lijepo primio i počastio. Rekao nam je da će na večer doći partizanska patrola koja će nas provesti do štaba. I zaista na večer dođe dvanaest partizana naoružanih sa jednim oficirom. Svi su imali petokrake i puške, pištolje, a dvojica mitraljez. Pitali su nas da li imamo oružja i rekli smo ne, mada sam ja imao pištolj, ali sam se bojao da mi ga ne uzmu i nisam ništa rekao. Nakon dva kilometra od Vučije Luke ovaj oficir nas je zaustavio i naredio da dignemo ruke u vis da bi nas prerovio. Počeli su da nas vežu. On je rekao da je to naređenje štaba, jer da navodno ustaški agenti dolaze i ubijaju stražare i patrole. Pošto je nas bilo 5, a njih 12, i to naoružanih, ovo mi je bilo jako sumnjivo, i ja sam vidio da ovo nije u redu. Gurnuo sam prvog partizana i počeo da bježim pucajući iz pištolja. Pucnji su ih zbunili i meni je uspjelo pobjeći. Krenuo sam opet u Sarajevo i otišao do Dizdara, jer nigdje na drugu stranu nisam mogao. Sve sam mu ispričao. On me je odmah sastavio sa Grbcem, koji mi je rekao da sam sigurno pao u ruke četnika mjesto partizana. Ponudio mi je da pođem s njim sjutradan sigurnim putem. Ja sam na moju sreću taj dan bio uhapšen i odveden u oružnički zatvor, gdje sam dočekao i konac rata. Od suda su me spasili Čengić i Katić, koja obadvojica su bili od partizana na prvi dan njihovog ulaska u Sarajevo strijeljani.”
