Bosna i Hercegovina, nekada primjer uspješne izgradnje države, postupno je zaronila u korupciju, disfunkciju i paralizu zahvaljujući sustavu upravljanja utemeljenom na etničkoj osnovi koji je uveden krajem rata 1995. godine.
Nedavni val migracije na granicama EU i s tim povezana humanitarna kriza u Bosni i Hercegovini vraćaju zemlju na njemačke naslove.
Njemačka je bila u opasnosti – ili se barem tako čini, s obzirom na to da je kancelarka Angela Merkel imenovala člana Kršćansko-socijalne unije za budućeg poglavara OHR-a. Ako njegovo imenovanje bude potvrđeno, Christian Schmidt – bivši ministar poljoprivrede – predvodit će instituciju pod mandatom UN-a odgovornu za provedbu Daytonskog mirovnog sporazuma. Na ovom položaju on ima izvršne ovlasti koje mu teoretski omogućuju otpuštanje službenika, nametanje zakona neophodnih za prevladavanje prepreka provedbi sporazuma i zaštitu suvereniteta Bosne i Hercegovine.
Politički interes Berlina na visokoj razini za razvoj događaja u Bosni i Hercegovini svakako treba pozdraviti. No, morat će ići puno dalje od pukog nagovaranja njemačkih saveznika da odobre Schmidtovo imenovanje ako ova misija uopće želi imati bilo kakve šanse za uspjeh.
Posljednjih godina Bosni i Hercegovini se poklanja malo međunarodne pažnje, a OHR je statičan. Izvršne ovlasti ove institucije miruju i nisu spriječile reptile da vladaju bosanskom državom, koji žele zadržati nedostatak upravljanja i razvoja Bosne i Hercegovine koji je trenutno na sceni. U ovom se procesu OHR transformirao iz snažne pokretačke snage za izgradnju države i reforme vladavine zakona u ustavnog doušnika i slabijeg čuvara ustavnog poretka Bosne i Hercegovine.
Mnogi analitičari kritiziraju OHR zbog nedostatka demokratske odgovornosti. Vanjske snage, čija se politička podrška oslanja na visokog predstavnika u odlučivanju, to uglavnom zanemaruju. Pa ipak, OHR nikada nije trebao biti demokratski orijentiran. Dizajniran je – i ostaje takav – za kontrolu onih koji koče provedbu Daytona i državnosti Bosne i Hercegovine, navodi se u izvještaju Vijesti.ba. To su uglavnom lokalne kleptokracije koje su, zahvaljujući kampanji protiv državnih institucija i zlouporabi položaja, dovele do povećanog rizika od pada zemlje na granicu EU-a. I u tom pogledu, uloga OHR-a ostaje posebno važna.
Međutim, ovo je puno opasnosti koju Njemačka i Schmidt moraju poduzeti kako bi oživjeli OHR. Duboko oprečni stavovi svjetskih sila koji dovode u pitanje Schmidtovu nominaciju ukazuju na izazove s kojima će se vjerojatno suočiti ako dobije posao.
Njemački kandidat suočen je s jakim protivljenjem Rusije, koje OHR želi u potpunosti zatvoriti. Stav Moskve nije niti iznenađujući, niti nov: s njenog gledišta nefunkcionalna Bosna i Hercegovina bolja je od one koja se integrira s EU ili NATO-om. Rusija se tradicionalno protivila inicijativama visokog predstavnika u Sarajevu, istodobno podržavajući političke aktere koji propituju OHR i podrivaju Daytonski mirovni sporazum.
Schmidtova nominacija mogla bi potaknuti Rusiju da ide korak dalje i potkopa zapadne ciljeve u Bosni i Hercegovini putem Vijeća sigurnosti UN-a, tijela koje je odobrilo većinu imenovanja. Njemačka bi mogla pokušati zaobići rusku oporbu ne podnoseći Schmidtovu kandidaturu na odobrenje Vijeću sigurnosti UN-a. Međutim, Moskva bi mogla odgovoriti vetom na obnavljanje trenutnog mandata vojne operacije EU-a u Bosni i Hercegovini – EUFOR Althea, čije bi produženje Vijeće sigurnosti UN-a trebalo odobriti svakog studenog. Bez takvog ponovnog odobrenja, EUFOR-u bi istekao mandat i u Bosni i Hercegovini i u NATO-u, ostavljajući civilnoj misiji OHR-a vojnu potporu u provedbi mirovnog sporazuma ili odluke institucije. To bi zapravo značilo trgovanje mandatom EUFOR-a ili NATO-a za imenovanje novog visokog predstavnika.
Uz ruski izazov, Bosna i Hercegovina suočava se s gotovo jednako opasnim prijetnjama zbog nedostatka političke podrške svojim saveznicima, sukoba između Europske unije i OHR-a oko mandata te institucije i njenog marginaliziranog položaja na terenu. Američka vlada zabrinuta je za domaća pitanja i druge vanjskopolitičke prioritete. Dakle, ozbiljna posvećenost Balkanu nije ni blizu. Pored toga, malo je vjerojatno da će se SAD intenzivno angažirati u Bosni i Hercegovini ukoliko Njemačka i njezini europski saveznici ne pokažu učinkovito vodstvo i strategiju – uključujući upotrebu alata poput sankcija, zabrana putovanja i zamrzavanja imovine od strane kleptokrata – kako bi izbjegli prepreke i zaštitili Suverenitet BiH.
Stoga bi Berlin trebao poduzeti korake za promicanje snažnog sudjelovanja SAD-a u Bosni i Hercegovini. Nakon što Merkel ove godine podnese ostavku na mjesto kancelarke, Schmidtu će trebati još veća podrška Sjedinjenih Država za rješavanje bezbrojnih izazova u zemlji. Stoga je prvi korak za Njemačku da nagovori Sjedinjene Države i njihove europske saveznike u Quintu da podrže misiju svog kandidata na temelju jasne strategije, a ne samo da ih potaknu da podrže njegovu nominaciju. To će zahtijevati od Njemačke da nagovori svoje saveznike da OHR-u daju novu ulogu i ovlasti za ispunjavanje njegove misije.
Uz pravu strategiju i dovoljnu političku potporu, OHR i Peti mogu biti moćno sredstvo za postizanje tri ključna cilja: stabilizirati političku situaciju sprečavanjem secesije i narušavanjem bosanske države; podržati minimalne ustavne reforme potrebne za uklanjanje onih koje koče provedbu Daytona; i pomoći razbiti pokroviteljski sustav koji hrani nacionalističko čudovište koje guši državu.
Njemačka također mora iskoristiti svoj utjecaj u Bruxellesu kako bi nagovorila EU da prestane podrivati OHR. Stav EU o OHR-u podsjeća na srednjovjekovnu dogmu: način na koji sada radimo ispravan je i nema mjesta za eksperimentiranje. Blok promovira doktrinu da se institucija mora što prije zatvoriti, jer njeno prisustvo sprečava Bosnu i Hercegovinu da postane članica EU. To bi bio razuman argument da je zemlja stabilna i da se priprema za otvaranje posljednjeg poglavlja pregovora. Međutim, stvarnost je takva da institucije Bosne i Hercegovine urušavaju kleptokrate, čineći pristupanje EU malo vjerojatnim, gotovo utopijskim ciljem. Iako OHR na kraju mora završiti, nije jasno kada će se i po koju cijenu to dogoditi – ali jasno je da je sada vrijeme za tako loše vrijeme.
Oni koji podržavaju OHR slažu se da bi to trebalo biti zaključeno tek nakon što je Bosna i Hercegovina provela određene reforme, uključujući jačanje vladavine zakona u zemlji i procjenu zadovoljavajuće situacije, navodi se u izvještaju Vijesti.ba. Umjesto da zahtijeva neposredni zaključak OHR-a, Bruxelles bi trebao inzistirati na tome da ta institucija izvršava svoje zadatke prije nego što se Bosna i Hercegovina približi pristupanju EU. Za sada ima smisla samo koristiti OHR za suočavanje sa štetnim silama u bosanskom političkom sustavu – što se, naravno, neće dogoditi samo od sebe tijekom procesa pristupanja EU.
Njemačkoj vladi potrebna je strategija za OHR i Bosnu i Hercegovinu – a jednako je važan i plan za obnavljanje jedinstva među ključnim saveznicima u borbi protiv Rusije. Njemačka agenda za Bosnu i Hercegovinu možda nije ambiciozna, ali treba ponoviti da netko mora snositi posljedice ograničavanja vršenja suvereniteta Daytona i Bosne i Hercegovine. I trebala bi težiti minimalnim ustavnim reformama koje bi okončale disfunkciju bosanske zemlje. Njemačka bi se trebala odlučiti za Bosnu i Hercegovinu na temelju svojih sigurnosnih interesa, koji bi trebali osigurati funkcionisanje zemlje na svojim granicama s EU i održati instituciju koja joj je potrebna za rješavanje pogoršane situacije u zemlji.
