Zahvaljujući brojnim ciljevima Osmanskog carstva Sarajevo već u XVI stoljeću postaje najmoćniji grad u Bosni. Nakon niza previranja u Bosanskom ejaletu, Sarajevo će postepeno gubiti značaj, da bi od 1850. godine ono ponovo postalo sjedište bosanskog beglerbega. Sa donošenjem Vilajetskog ustava 1865. godine ono će postati sjedište kompletne osmanske administracije, što je znatno utjecalo na protok kapitala i ekonomski razvoj grada. I pored ukidanja Esnafa 1851. godine, trgovina od ovog perioda doživljava procvat, a Sarajevo 1866. godine ima 68 vodovoda sa 55 kilometara moderne kanalizacije i 156 javnih česmi. Prvi put se otvaraju trgovine poput: fotografske radnje, hemijske čistionice, prve fabrike sirćeta, grad dobija i prve medije, donosi se prva mašina za šivanje, otvara se Sarajevska pivara, izgrađena je nova rezidencija valije na Konaku, otvaraju se pisarnice i čitaonice za bosanski, njemački i hrvatski jezik, a kao začetak modernog ekonomskog poslovanja otvaraju se i dva trgovačka Društva za izradu sukna: Pupilarni fond i Menafi sanduk. Bilo je jasno da grad kreče u modernizaciju što je utjecalo i na sarajevske porodice.
Dževdet efendija u pismu o ašikovanju navodi da je viđao djevojke od 20 do 25 godina kako hodaju i ašikuju, što bi moglo značiti da je to bila prosječna dob sklapanja braka u tom periodu. Godine 1867. Ali pašina mahala, koja je u tom periodu bila najmnogoljudnija, imala je 117 bračnih parova, a prema osmanskoj evidenciji djevojke su najčešće brakove sklapale između 14 i 33 godine, a muškarci nakon 19. godine. Stanje je bilo nešto drugačije u Ferhadija mahali, u kojoj su živjeli uglavnom bogati sarajevski trgovci. Prema evidenciji gotovo niko nije u brak stupao prije 22 godine. U prosjeku razlika između supružnika se kretala između 4 i 10 godina. I socijalni pogled izbora je igrao posebnu ulogu, pogotovo kada se uzme u obzir da je period druge polovine XIX stoljeća karakterističan po velikim ekonomskim promjenama. Neke porodice su se naglo obogatile, dok su pojedine postepeno propadale. Primjeri sklapanja braka djece uglednijih i bogatijih roditelja sa osobama nižeg ranga su veoma rijetki. Tako npr. Sulejman Zaim beg Dženetić nije dozvolio kćerki da dolazi kod njega u kuću zbog udaje za čovjeka koji nije imao titulu bega. Ruski putopisac Aleksandar Giljferding ističe da “na čast Bosancima – sami dukati nisu odlučujući faktor koji daje preporuku djevojci.” Jedan od razloga prisilnog sklapanja braka je bio i blud, kako bi se na taj način anulirale posljedice. Jedna strana, obično muška, nakon otkrivenog čina bila je prisiljena zasnovati porodicu. Karakterističan slučaj predstavlja događaj iz 1866. godine, kada je Ana Woklrab, prijavila slučaj fra Grgi Martiću da dotična živi u zajednici sa Raulom Benachovskim iako još nisu vjenčani, a koji je ne želi oženiti. Nakon intervencije kod austrijskog konzula Raul je morao sklopiti brak sa Anom. Prema popisu iz 1867. godine u Ali pašinoj mahali je od 117 porodica, njih 85 živjelo u osnovnoj porodici koju sačinjavaju roditelji i djeca, dok je proširenih porodica 32. Te proširene porodice su se uglavnom sastojale od sinovljevnih porodica i roditelja.
Odnosi u porodici su bili jasno definisani. Muž je imao brigu da opskrbi porodicu, dok se obaveza žene sastojala u vođenju domaćinstva i brigi o djeci. O odnosu između supružnika jedini izvor imamo u pismima koje su supružnici slali ukoliko su u udaljenim krajevima. Tako Joke Ristić, piše svome suprugu Vasi u Beograd pismo koje počinje sa “Najmiliji supruže Vaso”. U cijelom pismu nikada nije navedeno ime Vaso bez “supruže” i nikada “supruže” bez “mili”. Iz tih nekoliko redaka otkriva se slika njihovog odnosa, koji odiše sa poštovanjem i ljubavlju. Brojni putopisci kroz Sarajevo su ostavili mnoge podatke o ženi i svi se slažu u jednom, a to da je ona pristojna i vjerna, marljiva i kućevna, posvećena mužu i djeci, ali i da je ona u kući gospodar. Supružnici se u javnosti ne oslovljavaju imenom, a ime žene se rijetko spominje. Snažnija emocija se javljaju tek prilikom smrti supružnika. Vrlo često se dešavalo da udovac ili udovica ne sklope novi brak, sa iznimkom udovice koje su imale odraslu djecu, spremnu da se brinu o ostatku porodice. O ženi je stvaran mit u kojem se pokazivalo kakva ona zapravo treba da bude. Takav primjer je mit o Đulbadži, koja je imala muža pijanicu koji je svaku noć dolazio kući pijan i udarao je. Kako ne bi bio agresivan i uznemiravao komšiluk ona bi ga na najljepši način dočekivala, stavljala večeru pred njega i omotavala štap sa pamukom kako ne bi nažuljao ruke dok je tuče. I slučaji poligamije su bili veoma rijetki a nije se ni odobravala u društvu. Bilježi se slučaj Ali bega Džinića, jednog od bogatijih sarajevskih spahija, koji je uzeo drugu ženu za života prve.
Rađanje dvojki ili trojki predstavljalo je senzaciju koja se obično objavljivala u novinama. Godine 1867. izvjesna Daša rodila je “uoči utornika troje djece, dvoje muške i jedno žensko” objavio je zvanični list “Bosna”. Trojke je rodila i žena Šaćiraga Jakupović. Iz ovih navoda može se zaključiti da su dvoje i trojke bile veoma rijetke. Začuđujuća okolnost je što porodice u tom periodu nisu bile mnogobrojne. Prema navodima Gustava Temela, austrijskog konzula, godine 1865. na jednu kuću u Sarajevu otpadalo je po sedam duša, dakle roditelji petero djece. Godine 1841. i 1855. u Ali pašinoj i Ferhat pašinoj mahali bilo je 56 kuća, u kojima je stanovalo 13 porodica sa jednim djetetom. Niti jedna kuća nije imala petero djece, dok 23 porodice nemaju djece uopće. Djeca su rađana tek nakon nekoliko godina braka. Kečo Abdija i njegova žena Emina su dobili prvo dijete nakon pet godina braka, Dubković Ibrahim i žena Fatima, koji su se vjenčali 1842. godine, prvo dijete dobijaju tek nakon osam godina braka. Ipak, treba uzeti u obzir da je prva polovina XIX stoljeća period velikih epidemija, pa je i smrtnost novorođenčadi bila velika. Veliki problem je predstavljao i broj neželjene vanbračne djece. Tako je 1838. godine izdan ferman upućenim poglavarima sve četiri vjere i apotekarima u cijelom Osmanskom carstvu da se najoštrije zabranjuje upotreba svih sredstava za protjerivanje ploda kod žene. Tih godina je najčešće muško ime u Sarajevu bilo Mustafa i gotovo da se nije mogla naći kuća bez toga imena. Iz određenih zabilježenih slučajeva može se zaključiti da su dječaci imali povlašteni položaj. Tako prema jednom defteru troškova Alekse Jeftanovića vidimo da je on sinu za troškove davao od 4 do 6 forinti, dok kćerkama u toku godine nije dao niti groša za posebne troškove. Dok je sin u toku godine kupio šest pari cipela, njegove sestre su dobile po jedan par cipela i papuča. Specifičan je bio i zakon u slučaju krivičnog prekršaja djeteta koje nije bilo punoljetno. Takvo bi se davalo ocu ili majci da mu oni presude. Ovim se jasno davalo do znanja da roditelji imaju neograničena prava nad djetetom te da preuzimaju zakonsku odgovornost za njih. Ukoliko su se djeca nalazila izvan grada pismo se uvijek slalo ocu ukoliko je živ, a ako nije tek onda je pismo bilo adresirano na majku. Do razvoda braka je dolazilo veoma rijetko, a u koliko i dođe njegov razlog je bio zbog nemogućnosti rađanja djece. Raskidao se i zbog odlaska jednog od supružnika iz mjesta stalnog prebivališta. Zabilježen je slučaj Ilije i Milice Dučić – koja je navela da “neće niti pod kojim okolnostima živjeti sa mužem” iz razloga što ju je on “zlostavljao”, jer je obećao da će ostati živjeti u Sarajevu, ali je u međuvremenu dobio posao u Dalmaciji gdje je otišao. Razvodom je mnogo češće bila pogođena ženina porodica, iz razloga što je uglavnom na ženu padao teret sramote. Takav je slučaj Mehmeda Zaima Halilpašića koji je bio oženjen sestrom Mustafe paše Babića, sarajevskog muteselima. Kao razlog razvoda navedene su međusobne nesuglasice između njih dvoje. Šura ga je mrzio i na svaki način tražio priliku da mu napakosti, a kada je brak propao za sve je optužena muteselimova sestra.
Prema Vilajetskom ustavu iz 1865. godine regulisana su i neka pravila što se tiče kuće stanovanja supružnika. Prema ustavu predviđena je i spolna podjela objekta na žensku i mušku cjelinu, tj. haremluk i selamluk. Niti jedna novoizgrađena kuća nije smjela imati pogled u avliju susjedne kuće, kao ni na kuhinju i bunar. Vlast se nije miješala u unutrašnji raspored niti veličinu građene kuće. Ipak, za popravak i izgradnju kuće je trebala posebna dozvola, za koju je bio nadležan Medžlis beledije. Bogatije porodice su gradile kuće na sprat, dok su se siromašnije zadovoljile samo prizemljem. Štaviše, smatralo se da ukoliko imućnija osoba ne podigne kuću na sprat time vrijeđa svoj položaj. Tako je zabilježen slučaj Ahmeda Nale, koji to nije učinio pa je na sebe navukao negodovanje imućnijih pojedinaca. Pojavljuju se i prve porodice koje grade i uređuju kuće po evropskim, zapadnjačkim normama. Tako je zabilježen slučaj porodice Hadžiristić koja je unajmila Bečkog arhitektura i naručila namještaj za kuću iz Beča.
