Bosanska kraljica Mara, porijeklom je poticala iz plemićke porodice Brankovića. Njezin otac je bio srpski despot Lazar Branković (1421 – 1458), a majka Jelena Paleolog (1431 – 1473), kćerka morejskog despota Tome Paleologa (1409 – 1465). Rođena je najvjerovatnije 1447. godine, a udala se u Smederevu 1. aprila 1459. godine, kada je imala samo 12 godina, za sina bosanskog kralja Stjepana Tomaša (1443 – 1461), Stjepana Tomaševića, da bi po stupanju Tomaševića na mjesto bosanskog kralja 1461. godine, ona postala bosanska kraljica. Njihov brak je bio rezultat političke potrebe Bosne i Srbije, uz blagoslov ugarskog kralja Matije Korvina, da se suprostave osmanskom naviranju. Ideja je bila sačuvati srpsku despotovinu nakon smrti Lazara, na način da bosanski princ Stjepan Tomaševič postane njegov nasljednik i tako stvori jak odbrambeni savez protiv Osmanlija, kojeg će činiti Bosna, Ugarska i Srbija.
Ipak, u munjevitom naletu osmanske vojske srednjovjekovna Bosna, tačnije oblast Kotromanića, je brzo pala pod osmansku vlast. Dok je Stjepan Tomašević 1463. godine ubijen, ostatak članova vladarske kuće Kotromanić i bosanskih feudalaca pokušao je pronaći spas u primorskim gradovima, među kojima je Dubrovnik ulijevao najveću sigurnost. U Dubrovačku republiku se još 14. juna 1463. godine očekivao dolazak hercega Stjepana Vukčića Kosače i bosanske kraljice Katarine – žene predzadnjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaša. U dokumentu dubrovačkog Vijeća umoljenih od 9. jula 1463. godine imamo prvu vijest o kraljici Mari nakon pada Kraljevine Bosne, zahvaljujući kojoj saznajemo da je kraljica preživjela osmansku invaziju na Kraljevinu Bosnu. Vijeće je dozvolilo Mari da se skloni na neki od dubrovačkih otoka, ističući da će u skorije vrijeme razgovarati sa njom o nekim bitnim temama. Nije poznato o čemu se radilo, ali se pretpostavlja da je u pitanju kupovina relikvija sv. Luke, koja je tada predstavljala veliku dragocjenost. I Venecija je nastojala domaći se relikvija, koje su nakon pada srpske despotovine prenese u Bosnu 1459. godine. To im je na kraju uz pomoć bosanskog vlastelina Ivaniša Vlatkovića i uspjelo. Kraljica Mara je u Dubrovniku boravila 5. oktobra 1463. godine, a iz dokumenta saznajemo da su joj Dubrovčani dali novac za hranu, po tri perpera za šest dana, a da će Vijeće razmatrati o povećanju sredstava ukoliko se kraljica odluči ostati u Dubrovniku. Također, odredili su joj pomoć u hrani u vrijednosti od 30 perpera kada bude napuštala Dubrovnik. Kraljica nije ostala već se sklonila u samostan sv. Stjepana u blizini zidina grada Splita, koji se nalazio pod kontrolom Venecije. Kraljica je dozvolu da se nastani na venecijanskom teritoriju dobila vjerovatno kao protuuslugu za relikvije sv. Luke, koje je Venecija dobila. Venecijansko vijeće je 11. decembra 1466. godine izvijestilo splitskog kneza da kraljicu u samostanu posjećuju Bošnjani i Ugari, što se Veneciji činilo opasnim za njezine interese, te su takve aktivnosti izazvale njenu sumnjičavost. Vijeće zbog toga nalaže knezu da se, pod izgovorom loših životnih uvjeta, Mara preseli u Šibenik, ili na neki drugi otok.
Postavlja se pitanje da li je kraljica Mara, tokom boravka u Dalmaciji, nastupala kao legitimna bosanska kraljica? Dok je kraljica Katarina boravila u Dubrovniku, zahtijevala je da joj se isplaćuje stonski dohodak, koji je isplaćivan još od vremena bosanskog bana Stjepana II Kotromanića (1322 – 1353). Kada je ugarski vladar u decembru 1463. godine zauzeo Jajce od Osmanlija, već naredne godine on traži od Dubrovčana da mu predaju imovinu kralja Stjepana Tomaševića, jer je sebe smatrao legitimnim nasljednikom bosanske krune. Mara se nije ponašala tako. Ne zbog činjenice što se nije osjećala legitimnom bosanskom kraljicom, već iz razloga što nije smatrala da joj Dubrovnik išta duguje a nije željela ni narušavati ugled bosanske države, koja je samo formalno postojala. Razlog je i u njezinoj mladosti, jer je 1463. godine imala samo 16 godina i još uvijek se nije snašla u ulozi bosanske kraljice. Sasvim je sigurno da je smrt muža i gubitak domovine snažno utjecalo na njezinu ličnost koja se još uvijek nije kreirala.
O kraljici Mari imamo i drugu verziju o tome šta se desilo nakon pada Kraljevine Bosne. Jedan nepoznati autor “Političke historije Carigrada od 1391. do 1578. godine”, navodi da je kraljicu Maru zarobio i odveo u Istanbul lično sultan Mehmed II. Prema istom izvoru ona je u Istanbulu imala tetku Maru Branković, kojoj je sultan ustupio selo Ježevo u oblasti Sera. Njoj se nakon godina lutanja pridružila njezina sestra Katarina Branković, žena celjskog grofa Urliha. Celjski ljetopis navodi kratku informaciju iz 1476. godine u kojoj stoji kako se Lazareva kćerka (kraljica Mara) “nalazi zajedno sa gospođom Kantakuzinom u milosti cara”. Gospođa Kantakuzina je bila zapravo njezina tetka, spomenuta Katarina Branković, na istoku poznata pod tim imenom. Potvrdu ovome donosi i Katarinino pismo grofu Leonardu Goričkom datirano 1477. godine u kojem se žalila da je muče i tuku. Nije poznato zbog čega se ovo desilo, ali iz dokumenta se može utvrditi da je kraljica Mara bila živa sedamdesetih godina XV vijeka. Dakle, deceniju nakon odlaska iz samostana sv. Stjepana našla se na sasvim drugoj strani tadašnjeg svijeta, u Osmanskom carstvu. Kraljica Mara se vjerovatno nakon saznanja da joj se tetka sa dijelom srpske vlastele i monaha nalazi u Ježevo odlučila uputiti tamo, preko Ugarske, a nakon žestokih sukoba sa Katarinom Branković, odlučila se uputili u Istanbul. Iz obraćanja sultana Bajazita II (1481 – 1512) Dubrovniku 24. oktobra 1484. godine, traženo je od njih da vrate 1/3 poklona despota Đurađa Brankovića u iznosu od 353 litre zlata, koji zahtijeva njegova unuka Mara. U mjesecu martu naredne godine sultan se ponovo obratio Dubrovčanima, u kojem se potvrđuje da su oni vratili dugovanja, a dokaz tome je autentično pismo i pečat despota Lazara. Ipak, kraljica Mara i nekoliko njoj odanih ljudi osporili su autentičnost pisma, čime je kraljica na prevaru pokušala da se domogne novca, ne samo despota Lazara već i njegovog brata Stefana. Nije poznato da li je ovaj novac ikada isplaćen.
Smrću carice Mare i Katarine Branković 1487. odnosno 1492. godine, bosanska kraljica je, shodno šerijatskom pravu, u nasljedstvo dobila imovinu svojih tetki. Uskoro se domogla i dvije ikone koje je carica Mara ustupila manastiru Lavre. Nedugo zatim na šerijatski sud je pozvala monahe manastira Kseropotomu na Svetoj Gori pod optužbom da je neki Anastasije krao 30 000 florina u vrijeme dok je služio njenoj tetki Katarini. Za ovakve optužbe Mara nije imala dokaza, tako da novac nije dobila. Zbog pohlepe otvorila je i novi spor sa Dubrovčanima, ovaj put u vezi stonskog dohotka, koji je u iznosu od 500 perpera Dubrovnik plaćao caru Dušanu za ustupljeni teritorij oko Stona. Naime, car Dušan je ovaj dohodak poklonio manastiru sv. Arhanđela i Gavrila u Jerusalemu, ali se on za vrijeme carice Mare “ugasio”. O njemu se brinula carica Mara, a zatim Katarina Branković. U ovu priču su se umiješali kaluđeri manastira. U pismu Ahmed paše Hercegovića iz 1501. godine stoji da su na Portu dolazili kaluđeri, žaleći se da ih je neka “zla žena” spriječila u primanju dohotka, a ta zla žena je u očima kaluđera bila bosanska kraljica Mara. Kaluđeri su tek nakon kraljičine smrti uspjeli prebaciti stonski dohodak na Svetogorske manastire. Prema tome, ako znamo da su Dubrovčani od 1500. do 1501. godine davali pomenuti dohodak svetogorskim manastirima, onda bi to bio “terminus ante quem”, nakon kojeg bosanska kraljica nije bila živa. To bi značilo da smrt kraljice Mare možemo približno datirati pred sami kraj XV stoljeća. Treba naglasiti da je u svim svojim naumima kraljica gotovo uvijek imala naklonost osmanskog sultana, iz razloga što se vjerovatno u Istanbulu preudala za nekog spahijskoj starješinu. Osmanske vlasti su je i 30 godina nakon propasti Kraljevine Bosne nazivali “bosanskom kraljicom”, što znači da je izrasla u energičnu ženu, svjesnu svoje prošlosti, ali prema mišljenju savremenika jako nemoralnu.
