Uz čuvanje čistoće, osnovna obaveza i dužnost bogumila je bilo trajno i potpuno suzdržavanje od mesa i svih jestivih životinjskih proizvoda, kao što su jaja, mlijeko, sir i mast. U tom periodu i kršćani, naročito redovnici, su često postili i suzdržavali se od mesa i mliječne hrane, ali su oni to radili u duhu pokore i mrtvenja. Bogumili su, naprotiv, postili po nuždi svoga vjerovanja, jer su vjerovali da je sve vidljivo đavolje djelo, pa čak i životinjsko meso i životinjski proizvodi koji su plod spolnog odnosa, koji je u osnovi đavolski i najgori čin, kojim se podržava đavolje kraljevstvo. Zbog toga pravi ljubitelji Boga i njegovog kraljevstva, kakvim su bogumili sebe smatrali, trebaju da se suzdržavaju od đavolskih plodova. Bogumili ortodoksnijeg vjerovanja su vjerovali i u selidbu duša iz tijela u tijelo, tako da su duše mogle činiti pokoru i u životinjama, naročito domaćim. Zbog toga su osuđivali i ubijanje životinja, kako se duše na putu neophodnog čišćenja ne bi smetale u približavanju nebu.
Radi navedenih razloga konzumacija mesa i mliječnih proizvoda bogumilima nije bila dopuštena, pa čak ni u najvećoj potrebi, kao što je dugo i naporno putovanje, težak rad ili neka bolest. Ukoliko bi kretali na daleki put oni bi kod kuće sebi spremili posno jelo. Koliko su mislili i na taj segment govori podatak da su u svojim torbama nosili i čistu zdjelu za jelo, a koja je trebala biti oprana u 9 voda, kako bi bila u potpunosti čista od svakog mogućeg mesnog ostatka. Pored navedenog, bogumilima je bilo zabranjeno piti i vino. Međutim, ta zabrana nije proizilazila iz samog vjerskog shvatanja bogumila, već su smatrali da je za zdravlje neophodno sa vremena na vrijeme popiti manju količinu vina, osim u periodu posta. Od svih mesnih proizvoda, dopuštena im je bila samo riba, na osnovu starog poimanja da se riba ne množe u utrobi majke utjecajem drugog spola. Samim time, bogumili su se hranili samo žitnim proizvodima, povrćem, voćem i ribom. Neki su izbjegavali i med i zaslađivanje jela medom, jer je i on imao poimanje o postanku rose i meda u poljskom cvijeću. Jedini dopušteni začini su bili ulje i riblja mast, a kod manjeg broja i med.
I u nemrsnim jelima, bogumili su bili umjereni. Tokom 24 sata smjeli su jesti samo dva puta, i to u 9 sati u jutro i u 3 sata po podne. Nikada nisu smjeli jesti ni piti, ako prije toga ne bi izgovorili molitvu. Tokom posebnih posnih dana, nisu smjeli ništa jesti i piti, osim hljeba i vode, i to samo jednom dnevno, u 3 sata po podne. Posni dani su im bili slijedeći: svake sedmice 3 dana i to ponedjeljak, srijeda i petak; zatim svake godine cijela prva i zadnja sedmica i tri četrdesetnice ili korizme. Bernard Gui, koji je umro 1330. godine, piše da bogumili “poste tri četrdesetnice u godini, naime od svetkovine sv Bricija (13. novembra) do Božića, od nedjelje Pedesetnice do Uskrsa i od Duhova do svetkovine apostola Petra i Pavla. Prvu i zadnju sedmicu svake korizme zovu strogom sedmicom, jer ih poste na hljebu i vodi. I kroz cijelu ostalu godinu poste tri dana svake sedmice na hljebu i vodi”.
Bosanski bogumili su toliko držali do svoga posta da su ga po važnosti stavljali odmah do svoje vjere, te ga poistovjećivali sa samom bogumilskom dogmom. Gost Radin u svojoj “Oporuci” zaklinje svog sestrica gosta Radina Seoničanina “svrhu njegove vjere, koja vjeruje i posta, koji posti”. Toliko su držali do posta, da su po njemu nazivali i razlikovali svoje pristaše od pripadnih drugih vjera. Sebe i svoje pristaše zvali su “ne mrsni ljudi”, a katolike i pripadnike svih drugih vjera “mrsni ljudi”. Takva razlika i nazivi po nemrsu i postu ne spominju se nigdje osim na prostoru srednjovjekovne bosanske države.
