Posuđe tradicionalne bosanske kuhinje je uglavnom bilo bakreno – kalaisano, dok je pojedino bilo srebreno, odnosno pozlaćeno.

Čerk – ražanj, je radio na principu vitlova (poluga) za izbacivanje vode iz rijeka, u svrhu raslađivanja lubenica i pića, zalijevanja bašta, te kao pogon za pokretanje malih poluga koje okreću ražanj sa pečenjem. Putopisac Evlija Ćelebija navodi čestu pojavu ovakvih ražnjeva na teferičlucima i izletištima, gdje su bili napravljeni umjetni potoci u svrhu postavljanja malih čekrci pomoću kojih voda pokreće ražnjeve. Šiš je bila vrsta gvozdenog ražnja, malih dimenzija za okretanje malih ražnjića. Aščinski šiš je služio za pečenje doner šiš ćevaba. Vremenom se ovakav šiš izgubio, međutim na osnovu popisa sarajevskih aščinica iz 1770. godine, navedena su tri šiša za ćevabe. Šiš se spremao na način da se u okomitom položaju, na ražanj nabiju veliki komadom mesa ili više manjih, te se pekao na žaru uz stalno okretanje. Krajem XVIII stoljeća u sarajevskih aščinicama se spremao i šiš na šupljikavoj tepsiji koja se postavljala na žar. Sač je predstavljao kovani željezni ili zemljeni poklopac kupolastog oblika, sa drškom na vrhu, pod kojim se peklo jelo. Sač za pečenje pita se nazivao “sačica” ili “peka”, a glineni “pokljuka”. Na vrhu sača se nalaze manje rupice, koje služe kao ventili. Ukoliko se jelo peklo u tepsiji, na ognjište se postavlja sadžak, na sadžak tepsija, a na nju sač. Dimenzije sača su obično bile od 35 cm pa do 1 metar. Maša je bila lopatica kojom se podizao sač.

Tava – tiganj, je u tradicionalnoj bosanskoj kuhinji imala različite funkcije, a i danas je njezina upotreba česta. U njoj se pržilo, peklo, dinstalo i sl. Po veličini su postojale male, srednje i velike; po dubini dublje i pliće, a po obliku okrugle, duguljaste i repate. Janje – tava je bila duguljasta tava koja je služila za pečenje janjeta u pekari. Sličnu funkciju je imala i dagara, koja je predstavljala veliku glinenu posudu duguljastog oblika. Bila je nešto dublja i imala savijene krajeve u unutrašnjosti tave, koji su čuvali masnoću od pečenja. Zemljane tave su tokom XVIII stoljeća najviše korištene. U njoj se jelo peklo, čuvalo na toplom ognjištu i serviralo pred goste direktno iz tave. Pače – tava je predstavljala ovalnu dublju tavu, u kojoj se pekla glavuša. Funkcija joj je bila da se prilikom prečenja glavuša obuhvati sa svih strana, tako da se ista upola i dinsta, odnosno stvara određeni sok. Jol – tava je dublja okrugla posuda sa dugom drškom, a služi za prženje jela koja “plivaju” u masnoći. Jamak ili kaplidže – tava, služila je za spremanje kavurme. Po konstrukciji je dublja sa kratkom savijenom drškom. Bakarica i Tavica su služile za pečenje jaja, kajgane i ostalih jela, uglavnom za doručak i večeru.

Tepsije su okrugle plitke posude za pečenje mesa, pita i sl. Hljebna tepsija služi za pečenje mesa na pače i hljeba. Pervazlija je velika tepsija koja je služila prilikom svečanih događaja, za spremanje baklava, bureka i sl. Kadaifnjak je dublja tepsija u kojoj se pekao i servirao kadaif. Obično je bila ukrašena izrescima i ornamentima. Tepsija dubočica je bila slična kadaifnjaku, ali nije posjedovala ornamente. Tepsijica je predstavljala malu bakrenu kalaisanu duboku tepsiju. Lenger je bio posebno oblikovan sahan (tanjir) od metala koji je služio za spremanje arapinove glave. Za kuhanje i dinstanje jela služe razni oblici lonaca – tendžere. Tendžere su predstavljale bakreni kalaisani lonac sa kubali poklopcem. Današnja kopija tendžere su lonci i šerpe. Zapremina joj se kretala od 2 do 20 litara. Pored standardne tendžere spominju se i kušana, karavan i kuzi tendžera. Sve su imale sličnu funkciju, osim kuzi tendžere koja je služila za dinstanje cijelog janjeta. Tendžere se montiraju na sadžak ispod kojeg gori vatra na ognjištu. Sadžak je predstavljao željezni tronožac od kovanog željeza. Sadžak – tepsijaš je pltki sadžak izrađen od užeg plosnatog ili okruglog kovanog željeza i ima oblik zaobljenog trougla. Godine 1815. se spominje i Odžak – kazan koji je bio ugrađen u aščinsko ognjište. Služio je za spremanje poznatog jela – pače (glavuša). Haranija je bio veliki lonac za masovno spremanje jela. Kazan je veliki bakreni kotao, koji se mogao prenositi sa mjesta na mjesto zbog ručki za nošenje koje je posjedovao. Dagare ili crijepe, su glinene posude na kojima se dinstalo jelo. Lonac je u tradicionalnoj kuhinji označavao glineno posuđe zapremine 2 do 10 litara. Jelo iz lonca se služilo pomoću kevčija (kutljače) i đevđir – kašikom, koja je bila ustvari šupljikasta kutljača. Sam đevđir je predstavljao bakrenu cjediljku za cijeđenje jela, dok je šupljikavi đevđir služio za pranje povrća. Lukotuč je bila posudica za tučenje bijelog luka. Za tučenje oraha, šećera, začina i drugih namirnica koristio se havan. Sjecalica (satara) je kuhinjsko oruđe za sjeckanje mesa na panju ili debeloj dasci. Pravougaonog je oblika sa izduženim prednjim donjim uglom i sa kratkom drškom.

Pored navedenog za spremanje jela korišten je i razno suđe u kojem se donosila voda ili druge tekućine. Od bakra je napravljen ibrik, džugum i džugumica. Šerbetnjak ili kafeni đugum je sužio za spremanje šerbeta za kahvu. Nekada se kahva spremala sa medom, te je naprije spremano šerbe od meda. Bardak je predstavljao zemljeni sud za vodu, a po obliku je bio sličan ibriku. Kavonoz je donesen od strane španskih jevreja krajem XV stoljeća. Služio je za spremanje raznih turšija. Šergen je zidna polica koji je obično visio na zidu, dok su oni većih dimenzija bili pričvršćeni uz zid. U njemu se ostavljalo razno posuđe, tzv. čisto suđe, i drugi kuhinjski pribor. Treba još spomenuti mafišnjak koji je služio za izradu tijesta tj. jufski, koje su razvijane pomoću oklagije. Jufke su sušene na velikim bosoframa, tj. velikim stolnjacima, odnosno na čaršafima.