Bosanskohercegovačku i bošnjačku politiku u socijalističkoj Jugoslaviji profilirale su dvije porodice, Pozderci i Dizdarevići. Njihov utjecaj formirao se još u toku Drugog svjetskog rata i pristupanja partizanskom pokretu. Rodonačelnik Pozderaca bio je Nurija koji je poginuo u toku Bitke na Sutjesci. Kada se partizanski pokret na čelu sa Josipom Brozom Titom našao na prostoru Cazinske krajine upravo je Nurija, kao nautjecajniji čovjek na tom prostoru, naveo narod da se pridruži partizanima. Od toga trenutka Krajišnici su stekli povjerenje u partizanski pokret, naročito kada je Nurija postao jedan od najznačajnijih ljudi i kako neki tvrde “prvi i najdraži Titov plemić”.
Nurijinim stopama su krenuli i drugi Pozderci dajući veliki doprinos partizanskom pokretu. U takvim okolnosima formirala se i ličnost Hamdije Pozderca i odredila njegov životni put. Njegov mlađi brat Hamdija rodio se 1924. godine u Cazinu. Rat ga ja zatekao u Cazinu i pored školovanja u Banja Luci, takoda je Hamdija kao pripadnik SKOJ-a već 1940. godine pristupio partizanskom pokretu. Poslije 1945. godine odlazi u Moskvu na političko doškolovavanje. Nakon sukoba Staljin – Tito 1948. godine se vraća u Beograd, gdje završava Filozofski fakultet – odsjek filozofija. Politički je jako brzo sazrio, a već 60-tih godina je znao šta želi. Prema svjedočenju njegove dobre prijateljice, Munevere Hadžišehović, želio je Bosnu i Hercegovinu dovesti u ravnopravan status sa ostalim republikama, kao i Bošnjake (Muslimane). Njegova prva funkcija je bila sekretar Sreskog komiteta KPJ u Bihaću. Već 1971. godine postaje predsjednik Skupštine SR BiH, na čijem čelu je tada bio Džemal Bijedić, koji je potom postao predsjednik Saveznog izvršnog vijeća (SIV). Time je Hamdija de fakto postao predsjednik BiH. Od 1982. godine Hamdija postaje čelni čovjek u Republici jer se našao na čelu CK SKBiH. Ova činjenica je posebno bitna jer je time postao prvi Bošnjak koji se našao na čelu bosanskohercegovačke partijske organizacije. Politički utjecaj došao je do posebnog izražaja prilikom donošenja novog ustava 1974. godine kadaje uz Branka Mikulića postao najznačajnija figura u unaprjeđenju statusa BiH.
Pogibijom Džemala Bijedića i dolaskom na čelo CK SKBiH 1982. godine bio je pod stalnim nadzorom obavještajnih službi a spominjalo se da koristi i kodno ime “Anđelko”. U prve probleme upada početkom 1987. godine kada ga je tadašnji predsjednik CK SKBiH, Milan Uzelac optužio za malverzacije u firmi “Agrokomerc”. Njegovo planirano rušenje nastupilo je onog trenutka kada se uključio u problem SR Srbije i njezinih autonomnih pokrajina, Kosova i Vojvodine, za koje je tražio kompromisno rješenje u cilju zadržavanja statusa autonomije navedenih oblasti. Kada je u avgustu 1987. godine dao intervju za beogradski list “NIN” nagovjestilo se njegovo ubrzano rušenje – otvaranje afere i čerečenje bosanskohercegovačkih zvaničnika. Nakon načelnog dogovora donesena je odluka da se krene u kompromitiranje Hamdije Pozderca, a glavni njegov progonitelj bio je Vojislav Šešelj, dok je glavnu odgovornost uništenja Hamdije Pozderca preuzeo Duško Zgonjanin. Kada je Hamdiji 12. septembra 1987. godine postalo jasno da mora otići sa političke scene, pitao je: “Pa zašto drugovi ne kažete da treba dovesti Raifa?” Ovo pitanje upućeno je na pauzi sjednice na kojoj je Hamdija podnio ostavku. U toku pauze, vjerovatno pod pritiskom saradnice KOS-a Dragice Pušonjić, Hamdiji je obećano da njegov brat Hakija neće biti diran, a zapisnik je iskoristila da već sutradan u beogradskom listu “Borba” izbaci članak “Dosje Agrokomerc” čime je i definitivno srušena porodica Pozderaca. Koliki je utjecan na slamanju BiH izvjesne Dragica Pušonjić bio, dovoljno govori podatak da je ona i jedan od kreatora afere “Moševac”. Sudbina Hamdije Pozderca usko je povezana sa sudbinom BiH. Naime, Hamdija je optužen za plagijat naučnog rada jer je, navodno, ustanovljeno da je prepisao dijelove rada beogradskog politologa Petra Mandića iz knjige “Demokratski centralizam” i objavio ih u svojoj knjizi i kao takav označen je kao “nepouzdan” za ustavna djelovanja.
Na mjesto Hamdije trebao je doći Raif Dizdarević, tadašnji ministar vanjskih poslova, a zatim i predsjednik Predsjedništva SFRJ (1988 – 1989). Dizdarevići su fojnička porodica iz koje su trojica braće (Raif, Nijaz i Faik), od ukupno njih sedam, ostvarili vrlo vrijedne karijere kao diplomate i politički djelatnici, dok su njihova djeca bila uspješna u sferi kulture i obrazovanja. Trojica braće (Zija, Nusret i Hasan) dala su život kao partizani u toku Drugog svjetskog rata. Ideološki ih je uobličavao i usmjeravao brat pjesnik – Zija. Sa Raifom, kao Hamdijim nasljednikom, ozbiljno su računali vojno – politički krugovi u Beogradu, a rukovodstvo SR Srbije mu je dalo izravnu podršku. Na Devetoj sjednici CK SKBiH Dizdarević se suprostavio mišljenju Dragutina Brace Kosovca da je otvaranjem afere “Agrokomerc” počeo svojevrstan obračun među Bošnjacima (Muslimanima). Dizdarević mu je replicirao i naveo da se tu radi o klasičnom kriminalu, a ne nekakvom nacionalizmu, za što je glavni krivac Milošević i njegov politički aparat. Da je Milošević od sredine osamdesetih godina postao najjača politička figura u Jugoslaviji svjedoči poniženje koje je Raif Dizdarević doživio ispred Skupštine SFRJ u Beogradu, 28. februara 1989. godine, kada je pognuo glavu pred Miloševićem i njegovom politikom. Istina, nije Dizdarević bio jedini koji je to učinio. Time je i Dizdarević pokazao da je Jugoslavija stigla na rub i da on nema snage suprostaviti se srpskim političkim pretenzijama.
