Stara pravoslavna crkva Roždenstva presvete Bogorodice iz XVIII stoljeća, predstavljala je jedno od najprestižnijih arhitektonskih zdanja Hercegovine. Sazidana je na temeljima stare dotrajale crkve. Obnovljena je 1834. godine nakon likvidacije pokreta Huseina kapetana Gradaščevića. Bila je to nagrada mostarskim Srbima koji su u toku pobune učestvovali na strani osmanskog sultana.
Temelji su joj na staroj srušenoj crkvi (17 x 12 x 7 endaza = 11,05 x 7,8 x 4,5 m), kojoj se ne zna starost. Od nje ne postoji čak niti crtež ni gravura. Prvi mitropolit crkve je bio Grk Antim. Došao je još za života da zamijeni potonjeg mitropolita Srbina, koji je 1776. godine preminuo. Zvao se Stefan Milutinović, rodom iz Popova. U sultanovom fermanu je stajalo: “Crkva se može podići, ali ni za prstić veća nego što je planirano”. Određeno je da se nalazi u kvartu koji je bio naseljen pretežno Srbima, na strmoj uzvišici. Uz ogradu crkve bio je smješten i mitropolitov dom, mala neugledna građevina, zatim još jedna kućica za sveštenike i monahe koji su služili u crkvi i u školi. Krov joj se jedva vidio iza ograde i ničim se nije razlikovao od krova obične kuće. Da bi se unutrašnji dio hrama podigao, hrišćani su morali da ukopaju građevinu u zemlju. Crkva je time gotovo polovinom ušla u zemlju, tako da u nju vodi stubište sa dvadesetak stepenica. Prozori su obično mali. Ikona gotovo da i nije bilo. Bila je toliko tijesna da je – prilikom velikih praznika, a naročito kada u Mostar dođu posjetioci – veoma mali broj vjernika mogao stati u nju.
Nova Saborna crkva sv. Trojice bila je najveća pravoslavna crkva u BiH, a do kraja XIX stoljeća i na Balkanu. Zidana je u periodu od 15. marta 1863. godine, do jeseni 1873. godine. Za nju je prilog dao i sam sultan Abdulaziz u visini od 100 000 groša. Najveći dio novca je sakupio kaluđer Prokopije Čokorilo, pješačeći svijetom, ponajviše Rusijom. Ostatak je, pak, sakupio narod Mostara i okolice. Njezin graditelj je bio Makedonac Andreaj Damjanov iz Velesa. Razlog dugog perioda gradnje je bio taj što se on svaku godinu zbog zime vraćao kući. Također, njezin prvi neimar Spasoje Vulić se nije pokazao kao dobar izbor jer su mu stubovi i zidovi pucali, te nikako nije uspijevao izvesti kupolu. Vanjske mjere crkve u osnovi su 26 x 45 m, dok je visina centralne kupole 30 m. Crkva je bila izuzetno bogata ikonama koje su slikane tehnikom ulje na platnu. Pravoslavna crkva je 15. juna 1992. godine granatirana, da bi 6. januara 1993. godine zapaljena, nakon čega su od nje ostali samo vanjski zidovi, zvonik i jedno zvono.