Austrijsko ministarstvo trgovine je 17. aprila 1851. godine preko, generalnog konzula u Srbiji, potpukovnika Radosavljevića, obavijestilo sarajevskog konzula Dimitrija Atanaskovića, da podnese iscrpan izvještaj o privrednim prilikama u Bosanskom ejaletu. U istom aktu se navodi da navede samo tačne i sigurne podatke, a da cijeli predmet čuva samo za sebe i da podatke drži u najvećoj tajnosti, kako ne bi došle u ruke osmanskih vlasti nakon čega bi mogao nastupiti međunarodni skandal. Nakon dva mjeseca istraživanja Atanasković je Ministarstvu trgovine podnio opsežan izvještaj, zahvaljujući kojem danas posjedujemo veoma precizne podatke o stanju privrede u Bosanskom ejaletu u navedenom periodu.
U tekstu navodi da se privredna proizvodnja Bosne i Hercegovine zasniva uglavnom na zemljoradnji, stočarstvu i rudarstvu. Industrija je još uvijek na niskim granama, a umjetni proizvodi su jedva vrijedni spomena. Poljoprivreda je u sjevernim predjelima, kroz koje teku rijeke Bosna, Drina, Vrbas i Una – zenički, tešanjski, derventski i banjalučki kadiluk, Bosanska krajina i Posavina – odlično razvijena. Gaje se razne vrste žitarica – pšenica, kukuruz, ječam, zob i proso. Proizvodi su se djelomično izvozili u Austriju duž slavonsko – dalmatinske granice, uglavnom na savskim stovarištima pomoću lađa, prema Sisku i Karlovcu, koji su bili glavna staništa bosanske izvozne robe. Novopazarski kadiluk, koji je pripadao Hercegovini, je također veoma bogat žitom. Bivši hercegovački beglerbeg Ali paša Rizvanbegović je zasadio i rižu oko Mostara, na rijeci Buni, koja je prilično dobro uspijevala ali je njezina kvaliteta bila slabija. Međutim, zbog svoje jeftinoće gotovo je u potpunosti izbacila sa tržišta rižu kojom je trgovala Austrija. Ali paša je uzgajao i dudove i svilene bube, od čeka se proizvodila svila. Ipak, pokušaj uzgoja susama mu je propao. U cijeloj zemlji su se dobijale enormno velike količine voća, od kojih se proizvodi slatko i rakija, dok su za izvoza naročito bile cijenjene suhe šljive. U njegovom izvještaju stoji da je lanena žetva sve više propadala, a uzrok tome je jeftina pamučna prerada i platno koje se uvozilo iz Rumelije. Pčelarstvo je u Bosni, a naročito u Hercegovini, bilo jako dobro razvijeno. Vosak se u znatnim količinama izvozio preko Splita i Dubrovnika u Trst. U Bosni je vinogradarstvo bilo razvijeno samo u kadiluku Banja Luka, Novi Pazar i Mitrovica, dok je hercegovačko vinogradstvo, naročito oko Neretve, cvjetalo. Pored vina u Hercegovini se proizvodilo i sirće, koje je bilo jeftinije od dalmatinskog.
Stočarstvo je također bilo dobro razvijeno, naročito u sjevernim ravnicama prema Savi, Posavini, u kadilucima Tešanj, Derventa, Banja Luka i Cazinskoj krajini. Uzgajala se rogata marva, kopitari i sitna stoka. U spomenutim kadilucima je i svinjogojstvo bilo veoma dobro razvijeno zbog tamnošnjih hrastovih šuma, ali navodi da su se uzgojem svinja bavili isključivo nemuslimani i da ih u tome muslimani nisu ometali. U kadilucima koji su graničili sa Srbijom, naročito prostor Novog Pazara, bilo je jako razvijeno gajenje rogate marve. U Hercegovini je rogata marva bila neznatna osim u kadilucima Foča i Taslidža, ali je zato dosta bolje razvijen uzgoj ovaca i koza. Volovi, konji, ovce i svinje iz savskih krajeva su se izvozili preko dva pravca: prvim odmah preko Save i drugim preko Livna u Dalmaciju, dok je marva za klanje, koja je dolazila uglavnom iz Novog Pazara, išla preko Hercegovine u Dubrovnik. Koliko je stočarstvo bilo dobro razvijeno dovoljno govori podatak da se svake nedjelje u Tuzli održavao veliki sajam rogate marve, odličnog kvaliteta, na kojem je redovno bilo i po 1 000 grla stoke. Ipak, navodi da su uvjeti za uzgoj bili veoma loši. Gospodarske zgrade (štale) za uzgoj stoke su bile veoma malo zastupljene, tako da su životinje bile uvijek na otvorenom, čak i u zimskom periodu. Pored mesa izvozili su i drugi proizvodi od stoke, poput volovske i kravlje kože, konjskih repova, volovskih rogova i ovčije vune, koje su preko Splita i Dubrovnika putovale za Trst. Izuzetak je jedino janjeća i zečija koža koja je u Trst išla preko Bosanskog Broda u Osijek, zatim Budimpeštu i na kraju na glavno odredište. Najbolja zečija koža je uzgajana u Novom Pazaru, i poslije Vranjske je smatrana najkvalitetnijom na Balkanu.
U navodima vezanim za rudarstvo spominje da pored zlata i srebra Bosna posjeduje velike količine olova, bakra, sumpora, željeza, žive, auripigmenta, kamene soli i uglja. Među najbogatija nalazišta ubraja kadiluke Stari Majdan, Banja Luku, Prijedor, Visoko, Fojnicu, Srebrenicu, Zvornik i Tuzlu. Zlato i srebro se nigdje ne vade, dok se čelik dobija u visočkom kadiluku. Najkvalitetnije željezo je kod Starog Majdana. U selu Dusini, udaljenom 3 sata hoda od Majdana, postoje tri rudnika željeza koji opskrbljavaju Stari Majdan. Ipak, željezna industrija je na veoma niskom stupnju razvoja, jer osmanske vlasti gotovo da uopšte ne šalju kapital za njezin razvoj. Kamenom solju je naročito bogat travnički, derventski, visočki i tuzlanski kraj, ali se ona ne kopa. Jedino se u Tuzli nalaze slani bunari iz kojih se neprestano uzima voda u kotlovima od bakra i tako dobijena so se puno troši u zemlji. Naslaga uglja naročito ima u mjestima oko Fojnice, Vareša, Žepča i Kiseljaka, a on je u Austriji važio za najkvalitetniji ugalj nakon Engleskog.