Izbijanjem Velikog ilirskog ustanka, na historijsku pozornicu dolaze dvije ličnosti koje će obilježiti i voditi ustanike u vojnoj ali i političkoj borbi protiv Rima – Baton Dezitijatski i Baton Breučki. Pod njihovim vodstvom ustanici su u prvoj godini postigli velike vojne i političke uspjehe. Međutim, već u zimu 7/8. godinu nastaju prve pukotine u vodstvu ustanka. Veliki rimski pritisak koji se ogledao u razarenju i pustošenju ilirske zemlje, što je onemogućilo njezinu obradu, doveli su do gladi koja je zavladala na ustaničkom području. Rimski vojskovođa Tiberije je nastojao što više smanjiti logističku podršku ustanika i onemogućiti opskrbu hranom ne samo ratnike nego i civilno stanovništvo. Glad je počela odnositi sve više žrtava a resure uslijed stalnih rimskih napada nije bilo moguće obnoviti. Ovakvo stanje bilo je praćeno i izbijanjem velikih epidemija koje su dodatno smanjile snagu ustanka. Već 8. godine pojavljuje se linija među buntovnicima koja je bila spremna da okonča sukob sa Rimljanima, iako poprilično slabašna u poređenju sa onom koja je još uvijek nastojala pružiti odlučan otpor rimskoj vojsci. Grupa koja je po svaku cijenu nastojala pružiti otpor bila je ona oko Batona Dezitijatskog. Obzirom da su krajevi Dezitijata, po svemu sudeći, bili pošteđeni većih razaraja utoliko nisu bili niti pogođeni glađu, za razliku od panonskog bazena gdje su ustanici predvođeni Batonom Breučkim već bili na izdisaju.
Bez obzira na to i dalje su imali snage da pruže otpor čemu svjedoči podatak da su do pre polovice 8. godine pod svojom kontrolom držali znatna područja duž rijeke Save i sjeverno od nje, u današnjoj Hrvatskoj. Podatak da je već u avgustu iste godine Baton Breučki poražen na rijeci Bathinus (Bosna) govori o tome da su ubrzo pala navedena područja, tj. da su ustanici potisnuti sa sjevera prema jugu. Zauzimanje zemlje plemena Oserijata i posavskog područja do rijeke Bosne rimska vojska je i definitivno izbila do rijeke Bosne zaposjedajući njezinu lijevu obalu. Time je prekinuta veza ustanika sa panonskim prostorom, ali i prostorom sjeverozapadnog dijela današnjeg Bosne gdje ustanak nije jenjavao. Pojedini zapovjednici ustanika, svjesni mogućeg poraza, nastojali su da spase svoj život i živote svojih saboraca. Poznat je slučaj jednog od lokalnih vođa ustanka, Skenobarda koji je pokušao dezertirati Rimljanima, nakon što je obavijestio komandanta rimskog garnizona u Sisciji. Međutim, kada je trebalo da pobjegne, pod pritiskom naroda i ustanika, odustao je od dezerterstva.
Za razliku od lokalnog vođe Skenobarda, slučaj jednog od vođa cijelog ustanka, Batona Breučkog završio je tragičnije. Očito svjestan da ustanak neće donijeti željene rezultate, a u dogovoru sa svojim narodom, odnosno dijelom koji ga je podržavao, polaže oružje i sporazumno se predaje Rimljanima. Tom prilikom ispručio je i svog saborca i treću najvažniju figuru ustanka, vojskovođu Pinesa koji je energično ustao protiv odluke o predaji. Pines je želio nastaviti borbu ali za to nije dobio odgovarajuću podršku među Breucima. Odluka o predaji nastupila je nakon odlučujućeg poraza kojeg su Breuci i ostala plemena doživjeli na rijeci Bathinus u avgustu 8. godine. Gotovo je sigurno da je Bitka na rijeci Bathinus bila samo kulminacija niza poraza koje su Breuci ranije pretrpjeli iz razloga što je rimski pisci gotovo ni ne spominju niti joj daju prevelik značaj u odnosu na neke ranije bojeve protiv ilirskih plemena u panonskom bazenu, koji su vjerovatno prethodili bici. Dokaz da je Bitka na rijeci Bathinus bila samo formalna dokazuje i rimski pisac Velej koji navodi kako su “plemena Panonije tražila mir”. Moguće da je Baton Breučki stupio u kontakt sa rimskim vojskovođom Tiberijem i sa njim dogovorio predaju i mir. Samim time moguće da je došlo do izdaje na rijeci Bathnius ili da su se Iliri jednostavno predali. Šta god da se desilo Breuci su nastavili svoje postojanje pod rimskom vlašću a raspolagali su čak i sa borbenom jedinicom te visokim stupnjem autonomije. Očito je došlo do određenog dogovora Breuka na čelu sa Batonom Breučkim o ne polaganju oružja dok je on vodio svoje saborce u borbu protiv drugog Batona Dezitijatskog.
Ipak, predaja Batona Breučkog i njegove grupe nije bila odraz volje svih plemena Panonije, čemu svjedoči podatak da su se poslije intervencije Batona Dezitijatskog i likvidacije Batona Breučkog i njegove grupe, plemena panonskog dijela ponovo digla na ustanak protiv Rima. Niti je cijela Panonija tražila mir, o čemu najbolje svjedoči strana koju je zagovarao vojskovođa Pines, niti je predaja na rijeci Bathinus bila stvarna želja svih ustanika tog dijela ilirskog ustanka. Tome svjedoči i podatak da je jedan dio breučkih snaga bio zatvoren od strane rimske vlasti. Ovakav rasplet sasvim je razumljiv jer je Baton Breučki svoju novu poziciju dobio izdajom Pinesa i cijelog ustanka, a sasvim je sigurno postojala opozicija i zajednica koja nije priznala vlast Rimljana i koja je čekala pogodan trenutak da se ponovo digne na ustanak što su i pronašli u intervenciji Batona Dezitijatskog. Štaviše iako je tokom predaje na rijeci Bathinus, prema zapisima rimskih pisaca, Baton Breučki uz sebe imao hiljade ratnika, u trenutku intervencije njegovog imenjaka taj broj se znatno smanjio pa je Dezitijatski odnio brzu i odlučujuću pobjedu. Na osnovu toga može se zaključiti da je Baton Breučki stekao nove neprijatelje među svojim saborcima vodeći politiku blisku rimskoj vlasti.
U konačnici Baton Breučki je vjerovatno poražen u sjevroistočnom dijelu Bosne, južno od rijeke Save, u klasičnoj zasjedi koju mu je priredio Baton Dezitijatski, poslije čega ga je zatvorio u jednu od svojih utvrda. Rimski pisac Kasije Dion svjedoči da je Baton Dezitijatski zarobljenog Batona Breučkog izveo pred okupljenu vojsku, koja mu je glasanjem presudila. Suđenjem pred narodnom skupštinom, Baton Dezitijatski je nastojao slučaj predstaviti kao javnu i transparentnu stvar. Baton Breučki je osuđen na smrtnu kaznu zbog izdaje koju je počinio kao vrhovni komandant i zapovjednik ustaničke vojske, a vjerovatno mu je bilo suđeno i za izdaju Pinesa. Sa ostalim zarobljenicima postupio je blago vjerovatno želeći ojačati duh ustanka koji je izdajom bio srozan. Ovakav čin donio je uspjeha jer su se Breuci i ostala panonska plemena ponovo digla na ustanak protiv Rima, ali očito da je moral panonski ustanaka bio na izrazito niskom stepenu jer su oni ponovo savladani, već prvom novom rimskom ofanzivom.
