Konačna presuda pred Međunarodnim sudom u Haagu u predmetu Jovice Stanišića, bivšeg načelnika SDB-a Srbije, i Franka Simatovića, zaposlenika u Drugoj upravi DB-a Srbije, pokrenula je pitanje da li i kako Bosna i Hercegovina može pokrenuti tužbu protiv susjedne nam države, te da li i kako to mogu uraditi preživjeli i porodice žrtava, piše Oslobođenje.
DEFINIRANJE CILJEVA
Bivši političar Sadik Ahmetović iz Srebrenice podsjeća na presudu iz 2007. koja kaže da su vojska i policija RS-a počinile zločin genocida nad Bošnjacima zaštićene zone UN-a Srebrenica, te dvije presude za UZP – jednu koja se odnosi na hrvatsku šestorku, te ovu najnoviju.
– Ono što se može zaključiti iz ova dva UZP-a jeste da je Vašingtonski sporazum djelimično uklonio posljedice UZP-a za koji je okrivljen vojni i politički vrh Hrvatske, jer je tzv. HR Herceg-Bosna prestala da postoji. Posljedice UZP-a u slučaju SDB-a Srbije te posljedice presude Suda gdje je Srbija okrivljena da nije spriječila genocid, a vojska i policija RS-a počinile genocid, nažalost su priznate kroz Dejtonski mirovni sporazum postojanjem RS-a i još uvijek egzistiranjem policije koja je genocid počinila, kaže Ahmetović.
Dodaje da je sada posve jasno da u našoj zemlji nije bio građanski rat i da je dokazano da je izvršena agresija na BiH i sa istoka i sa zapada.
– Ove tri presude obavezuju sve nas, a posebno probosanske političke stranke da se okupe na platformi koja bi definirala kratkoročne i dugoročne ciljeve sa imperativom da se posljedice genocida i UZP-a eliminišu iz društva u našoj zemlji. Kratkoročni ciljevi bi bili da se odmah formiraju pravni timovi za reparaciju štete žrtvama i državi BiH, smatra Ahmetović, a dugoročni bi se odnosili na uklanjanje iz Ustava BiH posljedica genocida i UZP-a SDB-a Srbije.
Pravosnažna presuda u predmetu Stanišić i Simatović označava značajan korak ka obezbjeđivanju pravde žrtvama u BiH koje su bile primorane da čekaju, daleko predugo, za efikasno obeštećenje za zločine, kažu iz Misije OSCE-a u BiH
Dr. Nevenka Tromp, profesorica na Univerzitetu u Amsterdamu i bivša istražiteljica MKSJ-a, ističe da je presuda u slučaju Simatović – Stanišić dočekana sa velikom euforijom i da treba sačekati i hladne glave pogledati činjenice. Potrebno je ovu presudu staviti u kontekst ostalih da bi se shvatilo šta ona znači i kako se eventualno može dalje upotrijebiti.
– Ako se traži odgovornost Srbije za zločine u BiH, to se može raditi samo preko Međunarodnog suda pravde, a taj sud može se baviti samo zločinima genocida. Ukoliko se neka država nađe odgovornom za planiranje, izvršavanje ili čak nesprečavanje genocida, onda ta država u principu može odgovarati i plaćati odštete, objašnjava dr. Tromp.
Naglašava da ova presuda – što se tiče genocida i odgovornosti Srbije za genocid – ne znači ama baš ništa, jer Tužilaštvo u ovom predmetu u optužnici nije kvalificiralo zločin genocida iako je moglo. Interesantno je, kaže, pogledati kako se ta kriminogena slika o tome ko je planirao i činio genocid može interpretirati po presudama Tribunala.
– Serge Brammertz, glavni tužilac Mehanizma, poslije presude je bio jako sretan što se potvrdilo da su oni bili članovi UZP-a. Drugo, on je vrlo ponosno rekao da je sada potvrđeno da je Srbija implicirana u međunarodni sukob, vjerovatno je mislio međunarodni oružani sukob, kaže dr. Tromp i dodaje da nakon čitanja presude nije našla uporište za te Brammertzove riječi.
Napominje i da međunarodni oružani sukob koji implicira učešće Srbije postoji još od Tribunalove presude Dušku Tadiću. Tamo je navedeno da se međunarodni oružani sukob desio 1992, a ukoliko posljednja presuda međunarodni oružani sukob definira od marta 1992. do novembra 1995, onda bi to bio veliki pomak.
– U slučaju da to zaista stoji u ovoj presudi, da je u vrijeme kad se dešavala Srebrenica i Žepa, gdje imamo pravomoćne presude za genocid u slučajevima Karadžić, Popović, Mladić, onda to donosi drugu sliku o svemu i iz toga bi se jednom pametnom politikom, pravnim pristupom moglo i trebalo tražiti da se ustanovi da su i Mladić i Popović i svi generali koji su pravomoćno presuđeni za genocid u to vrijeme bili detaširani od Beograda i Srbije u Vojsku RS-a i da ih taj genocid koji su činili direktno povezuje sa državom Srbijom, kaže dr. Tromp.
Ona napominje da je u presudi iz 2007. navedeno da Srbija nije spriječila genocid, ali da nije direktno umiješana u planiranje i izvođenje tog genocida. Revizija se mogla tražiti do 2017, ali to nije urađeno.
– Kad bi u BiH postojala volja političkih lidera, bošnjačkih, koji su na koncu bili zaštićena grupa po Konvenciji, onda bi oni mogli reći da su ih njihovi predstavnici prevarili, te da – ukoliko bude potvrđeno da je Srbija bila uključena u međunarodni oružani sukob i 1995. – žele preko presuda za Srebrenicu, presuđenika poput Mladića, dokazati da su oni bili oficiri iz Beograda i da žele dokazati da je Srbija planirala i izvršavala genocid. Za to treba puno političke podrške, a treba biti inicirano u prvom redu od bošnjačkih političara, ističe dr. Tromp.
Smatra, stoga, da su pojedinačne tužbe mnogo izglednije, a žrtve koje su navedene u presudi i njihove porodice mogu podnijeti tužbu i tražiti obeštećenje.
– Presuda iz 2007. je važna pravna kvalifikacija za osnovu po kojoj se Srbiju može teretiti za odštetu, međutim, to se do danas nije desilo, kaže Tromp i dodaje da se isplata štete nikada nije dovoljno ozbiljno shvatala.
Vjeruje da bi bilo dobro da Srbija sama preuzme odgovornost s obzirom na presudu i da poput Nizozemske ponudi vansudsku nagodbu.
Prof. dr. Enis Omerović, profesor međunarodnog prava sa UNZE, ističe da postoji pravni osnov, da je odgovornost Srbije utvrđena i da treba vidjeti kako doći do obeštećenja.
– Nekoliko je tu opcija. Majke Srebrenice su tužile Holandiju i Vrhovni sud Holandije je presudio 2019. Imali smo i predmet gdje su kosovski Albanci pred srbijanskim sudovima tražili obeštećenje. Tako da imamo sudsku praksu i mogućnost da žrtve preko advokata podnesu tužbe za obeštećenje pred nacionalnim sudovima država. Takvi zahtjevi nailaze na različite otpore, nekad teorija ne odgovara praksi. Sudovi u RS-u su često odbijali takve zahtjeve, često su se od žrtava tražili dokazi, objašnjava dr. Omerović.
S druge strane, kaže, BiH može odlukom Predsjedništva ući u pregovore, pa i u neku vansudsku nagodbu sa Srbijom putem diplomatskih kanala. Za presudu iz 2007. nema revizije, a BiH ne bi mogla podnijeti novu tužbu za genocid. Ovlaštenje za pokretanje međunarodnih postupaka ima Predsjedništvo.
OTVORENA MOGUĆNOST
– Žrtve mogu pokretati građanske parnice i tražiti obeštećenje pred sudovima države koja je odgovorna. Sa političkog aspekta, BiH može djelovati zajedno sa Hrvatskom prema Srbiji i izvršiti diplomatski pritisak. Visoki predstavnik ima nadležnost koja se tiče unutarnjeg suvereniteta, promjene određenih odredaba zakona. Ali on može kroz redovno i vanredno izvještavanje pred Vijećem sigurnosti UN-a referirati se na ovaj kontekst u smislu potrebe da dvije države sjednu i razmotre mogućnosti rješavanje pitanja u kontekstu žrtava, objašnjava dr. Omerović.
Naravno, ističe, to je teorija, a drugo je pitanje volje i prakse. Zaključuje da je jedna od manjkavosti u radu Haškog tribunala činjenica da nije postojao fond za žrtve.
