Proglašenjem nezavisnosti 1991. godine, nacionalističko vodstvo Republike Hrvatske, na čelu sa predsjednikom Franjom Tuđmanom, imalo je teritorijalne pretenzije prema Bosni i Hercegovini, nastojeći da Hrvatsku prošire na račun BiH, minimalno prema sporazumu Cvetković – Maček iz 1939. godine. Tuđman je tada govorio da je BiH historijski vezana za Hrvatsku te da njih dvije tvore nedjeljivu geografsku i ekonomsku cjelinu. U knjizi Ilije Radakovića, “Besmislena Yu ratovanja” stoji Tuđmanova izjava: “Bosna i Hercegovina zauzima središnji dio te cjeline, odvajajući gornju Panoniju od donje Panonije. Stvaranje Bosne i Hercegovine kao zasebnog entiteta čini da se Hrvatska, teritorijalno i zemljopisno, nalazi u izuzetno teškoj situaciji u gospodarstvenom pogledu, i s toga u političkom pogledu u širem smislu, veoma nepovoljnoj za život i razvoj, a u administrativnom pogledu, neprilagođenoj i nepovoljnoj. Ti čimbenici u velikoj mjeri objašnjavaju zašto je sporazum koji je 1939. godine sklopljen između Beograda i Zagreba (Banovina) predvidio inkorporiranje sljedećih regija Bosne u Banovinu Hrvatsku: čitave Hercegovine, Mostara i onih kotara Bosne u kojima Hrvati čine većinu”.
Tuđman je u svrhu svoje antibosanske politike 26. marta 1991. godine održao sastanak sa Slobodanom Miloševićem u Karađorđevu, gdje je u tajnosti dogovorena “normalizacija hrvatsko – srpskih odnosa”, odnosno podjela BiH između Srbije i Hrvatske, radi formiranja “velike Srbije” i “velike Hrvatske”. Prema iskazu Stipe Mesića, Hrvatska je prema tom dogovoru trebala dobiti “teritorij Banovine, zapadnu Bosnu, Veliku Kladušu i Bihać”. Milošević je, kako tvrdi Mesić, tada rekao: “Franjo, uzmi još i Cazin, Kladušu i Bihać, to je tzv. turska Hrvatska, a to Srbiji ne treba”. Pregovori o podjeli BiH, između dva državnika, nastavljeni su i nakon Karađorđeva. Tako su se Tuđman i Milošević 15. aprila 1991. godine sastali u Tikvešu (Baranja). Na sastanku su formirane petokolonaške srpske i hrvatske organizacije i kolaboracionističke tvorevine, koje će koordinirati sa Srbijom i Hrvatskom u agresiji na R BiH. U skladu sa time formirani su i hrvatsko – srpski timovi. Hrvatsku stranu su predstavljali: dr. Dušan Bilandžić, Josip Šentlija i Zvonko Lerotić, dok su srpsku činili: dr. Smilja Avramov, Kosta Mihailović i Vladan Kutlešić. Zadatak grupa je bio da Bosnu podijele na dva dijela – hrvatski i srpski.
Početkom ratnih dešavanja u BiH, Tuđman je i dalje tvrdio da će BiH teško opstati i da je jedino rješenje da se Hrvatska vrati na granice Banovine. U intervjuu Dušana Bilandžića, kojeg je 25. oktobra 1996. godine dao za “Nacional”, potvrđuje da su se Tuđman i Milošević u Karađorđevu sastali kako bi se dogovorili o formiranju dviju komisija koje bi raspravljale o podjeli BiH. Uoči nove 1992. godine, prilikom razgovora za hrvatske medije, Tuđman je, govoreći o uspostavljanju mira između Srbije i Hrvatske, izjavio da se to “može ostvariti tako da se nacionalni ciljevi Srbije ostvare i da ona više nema razloga za ekspanziju, a ujedno bi se Hrvatskoj priključili njezini krajevi, jer je sadašnji hrvatski perec neprirodan…. U hrvatskom je interesu da se taj problem riješi na naravan način, kako je bila riješena Banovina. Pri tome bi mogao ostati dio “zemlje Bosne”, gdje bi Muslimani imali većinu i ta bi država Bosna mogla biti tampon između Hrvatske i Srbije. Time bi ujedno nestala i kolonijalna tvorevina Bosna i Hercegovina. Tuđman je također novinarima izjavio i da među hrvatskim stanovništvom postoji veliko interesovanje za priključenjem Cazinske krajine i zapadne Hercegovine. Kako navodi novinar “Slobodne Bosne” u članku od 23. januara 1992. godine, Tuđman je na račun BiH pravio i viceve, spomenuvši slijedeće: “Od vlastite države koja je nalik perecu, zaokružit ćemo je u bosanski somun”.
