Padom Srebrenice u ruke srpskog agresora 11. jula 1995. godine između 10 000 i 15 000 vojno sposobnih muškaraca svih uzrasnih dobi kreće u proboj prema Tuzli, u nadi da će tako spasiti svoj život. U konačnici uspjela se probiti samo nekolicina, a mnogi su mjesecima lutali dok konačno nisu stigli na teritorij koji je kontrolisala Armija Republike Bosne i Hercegovine. Jedan od boraca, koji je četrdesetak dana lutao šumama istočne Bosne je i Suad Omerović, koji je u trenutku proboja imao samo 22 godine. Prije agresije radio je u Beogradu kao mašinski tehničar, a u redove ARBiH se priključio u maju 1992. godine. Tokom rata je i ranjen.
Padom Srebrenice krenuo je u koloni na čijem čelu se nalazio Ejub Golić, komandant 28. brdskog bataljona, koja je štitila odstupnicu samoorganiziranom zbijegu. Srpska vojska ih je napala u Buljimu kod Potočara. Nakon što su se probili, novi napad je uslijedio u Kamenici kod Konjević Polja. Tu je kolona razbijena, a on je sa svojom grupom od 68 boraca krenuo prema Žepi, gdje su stigli nakon šest dana. Navodi da zna po čvorovima koje je vezivao na kanapu: “U prirodi čovjek jednostavno izgubi osjećaj za vrijeme, pa su mi čvorovi služili kao kalendar”. Stigavši u Žepu naišli su na linije boraca ARBiH kojima je komandovao izvjesni Šefko. Nakon što su jeli i odspavali ujutro su ustali zbog uzbune i odmah su otišli na linije odbrane, gdje su učestvovali u odbrani Žepe narednih 13 dana. Nakon pada Žepe njegova kolona se ponovo uputila prema Srebrenici i Tuzli. Na putu od Žepe do Srebrenice, već se stišao ratni vihor i golgota koju je prošlo bošnjačko stanovništvo. Za njega je prizor bio poražavajući – potpuno spaljena i uništena sela na svakom koraku. Kada je ustanovio da u Srebrenici nema spasa sa grupom od 18 suboraca je krenulo na put prema Tuzli, koji će trajati 19 dana. Nakon niza zapaljenih sela u zaseoku Lipovac pronašli su samo tri stare kuće, koje nisu bile zapaljene. Tu su se sakrili i odspavali, dok su se danju sakrivali po šumi.
Na putu su se opskrbljavali okopavanjem krompira, branjem boranije i voća, vađenjem meda iz košnica a u par navrata su naišli i na stoku koja je lutala poljanama, pa su i nju klali i jeli. Deseti dan boravka borci iz njegove kolone: Damir Ibrahimović, Mevludin – zvani Arko, izvjesni Afaz i Zurijet, odlučili su u toku noći ući u Srebrenicu. Svi su otišli do svojih kuća, ali tvrde da u njima ništa zatekli nisu. Na vratima su samo zatekli imena novih vlasnika. Dvanesti dan odlučili su se na proboj prema Tuzli. Posljednjeg dana pronašli su još jednu grupicu Bošnjaka. Pred polazak naišli su na zasjednu srpske vojske nakon čega je stradalo sedam članova kolone. Iste noći, kada su krenuli, pored mjesta Buljim u blizini Potočara oko staze su vidjeli desetine ubijenih Bošnjaka. Leševi su već bili u fazi raspadanja pa su pravili improvizovane maske zbog nepodnošljivog mirisa. Isti slučaj je bio i u Kamenici kod Konjević Polja, gdje je glavna kolona bila prekinuta. Prema njegovoj procjeni na tom mjestu je bili oko 1 000 masakriranih Bošnjaka. Dok su se kretali prema Cerskoj susretali su male grupice ljudi koji su išli prema Srebrenici da traže hranu. Ljudi koje su sretali uglavnom su bili izgladnjeli i mršavi. Na par mjesta su nailazili na mjesta gdje su bili ostaci vatre stare nekoliko dana, što je bio jasan pokazatelj da brojni Bošnjaci lutaju šumama Srebrenice. Dolaskom u Cersku naišli su na veću grupu ljudi sa kojima su se zajedno odmorili i razmijenili namirnice, ali odmor nije dugo trajao iz razloga što im se približavala grupa srpskih vojnika. Tada su se povukli na Udrč (planina). Tamo je saznao da su srpski vojnici prije nekoliko dana pohvatali pet – šest kamiona Bošnjaka iz zbijega i strijeljali ih u Kaldrmici kod Kasabe. Kod očevidaca su te nemile scene izazvale toliki strah da se nisu usuđivali krenuti dalje prema slobodnoj teritoriji. Njegova grupa je nastavila dalje ali je u samoj blizini slobodne teritorije stala na minu nakon čega su ranjeni Mevludin Muminović, Hamed iz okoline Zvornika, Tahir Mašić iz Brezovice kod Srebrenice i još jedan momak. Blizu prelaska na slobodnu teritoriju, nakon 19 dana puta, razvili su se u grupu i prešli na slobodnu teritoriju. Njega je u Tuzli dočekao poduzetnik Omer Konjić koji mu je dovezao majku Kadiru i oca Smaila.
IZVOR: List “Oslobođenje”; 21. VIII 1995. godine