Rođen od oca Sulejmana i majke Munevere, iz Bijeljine, mali Elez je bio pripadnik 3. čete I bataljona pješadijske regimente br. 91. Učesnik je najkrvavijih bitki na Soči i tamnošnjim planinskim visovima. Sa nepunih dvanaest godina, kada se priključio austrougarskoj armiji, je najmlađi stanovnik Bosne i Hercegovine – učesnik Prvog svjetskog rata. Oficiri ga opisuju kao veoma odgovornog i vrijednog momka, koji se nije libio izvršiti poslove bilo koje prirode.
Zbog toga je bio veoma cijenjen u svojoj jedinici, kako od oficira tako i od običnih vojnika. Od brojnih podviga posebno se ističe zarobljavanje trojice neprijateljskih vojnika nakon jednog teškog okršaja u kojem je učestvovala njegova jedinica. Izvjesni borac za handžarom i buzdovanom, borac Osman aga Grabčanović, je bio uzor malom Elezu. Obzirom da je također bio iz Bijeljine, širokih ramena i divovskog rasta, te nosilac zlatne medalje za hraborst, Elez je u njemu vidio osobu uz koju bi mogao stasati u pravog borca i junaka. Tokom čitavog rata ga je pratio u stopu, te je na kraju i sam izrastao u pravog junaka.
Priča o malom junaku se ubrzo proširila širom monarhije, pa i do samog feldmaršala Eugena, komandanta jugozapadnog fronta. On je zatražio da mu dovedu njegovog najmlađeg vojnika, kako bi se upoznao sa njim. U trećoj godini rata, a sa njegovih 14. godina, mali Elez je unaprijeđen u čin kaplara. Bio je najmlađi nosilac tog čina u cijelog carskoj armiji. Nakon teškog ranjavanja na Mrzlom vrhu na Alpama, poslan je na liječenje u Beč.
Obzirom da je povreda bila ozbiljne prirode, njegovi bosanski borci su ga ispratili u suzama misleći da neće ostati živ. Tom prilikom njegov komandant Martinek mu je poklonio sat uz riječi:”Mom hrabrom sinu za uspomenu”. Kako je liječenje najmlađeg vojnika carske vojske prošlo u velikom zanimanju javnosti, nadvojvotkinja Izabela je iskoristila takvu situaciju i od Vrhovne komande zatražila da joj povjere malog Eleza na liječenje i školovanje.
Kako je mali Elez bio islamske vjeroispovijest omogućena mu je i vjerska obukao kod imama kasarne u Badenu kod Beča, gdje je bila stacionirana jedna bosanska jedinica. Nakon okončanja rata vratio se u rodnu Bijeljinu.
