Podno Majevice, u području neprohodnog i bukvom obraslog Gradačca, na nadmorskoj visini od 500 metara, nalazi se šljivicima prepleteno selo Štrebci. Prečicom ka Zoviku penjemo se na Bodove. Pred očima puca zidik.

Jedan stari Bosanac priča: “Eto, sve što vidite ovdje, i ova brda, i te doline, sve je to bilo nekada bega Altomanovića. A na onome najljepšem zovničkom brdu još i sada stoje travom obrasli ostaci ruševina njihove kule. Kažu da je bila sagrađena prije petstotina godina. Na šest kata, sve od tvrda kamena. I nije samo to. Malter su za nju miješali od bjelanaca, a gradili su je pet punih godina. Bila je sva u visokim zidinama i kada mandalom zatvore kapije, po godinu dana ih ne otvore. Sve su imale unutra… Hiljade dunuma plodne oranice pred nama i oko nas. Šljivici, pašnjaci, neprohodne planine bukvom zasađene, a podno i u sredini tragovi korovom zarašćenih ruševina kule Altomanovića. Čifluci, begluci – sve su to imali i pod svojim držali nekoliko vjekova. Raja je radila i snosila. I podnu debelih zidina kule, ostaci ljetnika svaka godina bila je uspješna. Tako vjekovima. Od zauzimanja Bosne od strane Turaka, pa sve do kraja XIX vijeka”.

I od svega toga leže pred nama ostaci ruševina jednog vremena. Sve bi to ostalo u trajnom zaboravu, da jedan momenat historija Bosne druge polovine XVIII stoljeća nije pukim slučajem pokucala na vrata kule Altomanovića i dovela njihovo ime u blisku vezu sa Husein kapetan Gradaščevićem, začetnika i vođe pobune protiv Osmanlija za autonomiju Bosne. Ostalo bi sve nepoznate da oči izvjesne Mejre Altomanović nisu ugledale na sebi pogled tada bega Huseina. Tu se začela prava i istinska ljubav. Ipak, Altomanovići na čelu sa Mejrinim ocem Rustem begom Altomanovićem vjerovali su da im Husein kapetan (tada beg) nije bio ravan ni po prezimenu, ali ni po bogatstvu. A osim toga bio je i veoma buntovan, što će historija i pokazati. Također, davao je slobodu i pravdu poniženim – raji, sa kojom je htio da na bosanskom tlu sruši vlast Osmanskog carstva. Sve je to radio, prema mišljenju Altomanovića, ne što je volio biti “bundžija” nego što od Istanbula nije dobio samovlast.

Takvom čovjeka Altomanoviću nisu htjeli dati svoju mezimicu Mejru. I ma koliko ona sa njim “vodila sevdah”, voljela ga i sa njim duge noći provodila, namjere njenih bile su u suprotnosti sa njezinim željama. Tražili su za svoju Mejru poželjnijeg i nisu dugo čekali – našli su Ali pašu Fidahiće, koji je po statusu i bogatstvu tada bio ispred Husein bega. Mejra iako nezadovoljna, bila je svjesna da njezini imaju zadnju riječ kod njezine udaje. Ipak, uzdala se u Huseina da će je izvući iz neželjene situacije. Uz Ali pašu su bili svi poglavnici i moćni prijatelji, a uz Huseina samo Tuzla kapetan. “Zna se kako će biti”, poručio je Husein – nabusit i prkosan čovjek. “Zato su svatovi brojno jači i naoružani do zuba”, poručio je Husein.

Okružena čuvarima da ne bi dopala u ruke otmičara, Mejra je na konju ronila suze. Svatovska izvidnica je već daleko naprijed otišla. Njihovo čarkanje još se nije čulo. Dobar znak. Husein kapetan sa svojom četom konjanika nije došao. Govorili su “kakva sramota!”. Drugi djevojku vodi, a svatovi bez krvi.

“Stojte svatovi! Da ne bude krvi, dajte djevojku! Ili ćemo izaći na junački megdan?” Deset polja u dužinu, dva u širinu. Mjesto za megdan time je bilo određeno. Prvi zalet – prvo okušavanje. Megdandžije se varaju. Oba su iskusni u boju! Pod kopitama konja sijevaju varnice. Kod drugog zaleta Husein kapetan poseže za mačem, a mač Ali paše Fidahića pogodi prsa Husein kapetana. Kada su pored nje pronijeli ranjenog Husein kapetana, Mejra kao dijete zaplaka. Smjestili su ga u kulu Altomanovića. Tu su ga liječili roditelji – one koju je on volio, zbog koje je bio ranjen, i koju je kasnije, prilikom svog ustanka nehotice ubio. Ubio je na vratima zvorničkog grada, u trenutku kada je sa djetetom, po savjetu svog muža Ali paše bježala u zaklon. Tako je u konačnici i završila ljubav Husein kapetana i Mejre.