Zečija kosa je bilo jedino mjesto na kraju agresija na Bosnu i Hercegovinu sa kojeg je, kako je isticao tadašnji komandant 246. viteške zvorničke brigade, natkapetan Edhem Omerović Tito, “ama baš svaki Bosanac mogao vidjeti Drinu”. Istina, Goražde je jedini grad na Drini koji se odbranio, ali se do grada zbog blokade nije moglo doći. “A do Žečije kose može doći ama baš svako i odavde do Drine je samo šest kilometara”, izjavio je natkapetan Omerović za list “Oslobođenje”.
Sa ove kote pogled je sezao i dalje od Drine, preko Banje Koviljače i Loznice, skoro sve do Šapca u Srbiji. Nešto južnije je Karakaj, a u izmaglici se nazire i Kula grad Zvornik, gdje je u toku mjeseca aprila 1992. godine pružen žestog otpor srpskoj vojsci prilikom agresorske okupacije Zvornika. Sam grad Zvornik tada jeste bio okupiran ali ne i cijela zvonička općina. Branioci su se povukli na sjeverozapad, u tamnošnja sela gdje su do kraja rata pružili žestok otpor agresoru. Rezultat ovakve borbe je taj da je na kraju rata trećina predratne zvorničke općine ostala pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine. Taj prostor činila su brojna sela i zaseoci a najvažnija su: Sapna, Goduša, Nezuk, Kovačevići, Međeđa. Tokom cijelog rata vođene su žestoke borbe za navedena naselja. Od brojnih agresorskih ofanziva naročito su se dvije istakle: “Seminar” i “Čekić i nakovanj”, poslije kojih su borci 246. i 242. zvorničke brigade, zajedno sa braniocima Teočaka iz brigade “Hajrudin Mešić”, uspjeli sačuvati ali i proširiti slobodnu teritoriju. Između ostalog, u toku rata oslobođena je značajna kota Velika glavica, čime je omogućeno povezivanje linija odbrane branilaca Teočaka i zvorničke općine.
U danima nakon primirja koje je nastupila 12. oktobra 1995. godine, sjedište slobodne zvorničke općine bilo je u Međeđoj. Međeđa i okolna sela su bila stanica spasa u danima aprila 1992. godine kada je srpska vojska napala i okupirala grad. Jedan od prognanih je bio i Harnaga Jašarević kojeg su srpski vojnici istjerali iz sela Križarci, udaljenog pet kilometara od Međeđe. Kako navodi: “Moje njive su još bliže. Do njih nema ni dva kilometra. Ponekad odem maksuz na liniju da vidim šta je sa njima, da li ih iko obrađuje”. Drina i Zvornik za ove ljude su bili krajnji cilj. Zbog toga jedino sa čime tadašnje vlasti slobodne teritorije Zvornika nisu imale problem je mobilizacija. Sve što je moglo nositi oružje stalo je u odbranu slobodne teritorije. Ostale teškoće u toku rata su uz velike napore otklanjane jedna za drugom. Početkom rata navedeni dio zvorničke općine bio je nakratko odvojen od ostatka slobodnih dijelova BiH. No, oslobađanjem Kalesije u maju 1992. godine uspostavljena je i sigurna putna veza, činjenica makadamska. Prve ratne godine dovedena je i struja, a neposredno po okončanju ratnih dejstava osigurane su i stabilne telefonske linije, izgrađene su barake za smještaj ambulanata, poboljšan je kvalitet nastave za osnovce te je doveden signal TV BiH. Ipak, ratni načelnik Zvornika Ćamil Ahmetović navodi problem marginaliziranja ovog dijela Bosne i Herceogivne kada je u pitanju otpor agresiji: “Uglavnom se u tim prilikama govori o Teočaku, a mi smo iznijeli 70 posto tereta rata, i vojnički i materijalno”.
Slobodna sela zvorničke općine prije rata su gotovo stoprocentno bila naseljena Bošnjacima, što je znatno olakšalo organizovanje otpora. Jedan od boraca koji je većinu rata proveo na Zečijoj kosi navodi kako je Hajrudin Mešić baš u tim šumama vršio prvu obuku dobrovoljaca. Već tokom prve ratne godine narod je zasijao svaki pedalj zemlje, tako da narodu ovog kraja nije bila neophodna humanitarna pomoć u tolikoj mjeri iako je ona rijetko i stizala. Uporedo sa radom na zemlji narod je vršio i popravku oštećenih objekata, tako da su u toku rata rijetke kuće ostale nepopravljene. Slobodni prostori zvorničke općine su 1998. godine ušli u sastav novoformirane općine Sapna.
IZVOR: List “Oslobođenje”; 15. XI 1995. godine
