Pored problema ishrane prostor Bosne i Hercegovine je u vrijeme Kraljevine Jugoslavije bio pogođen i nestašicom pitke vode. Dok su krajevi uz lijevu obalu donje Drine, ravničarski krajevi uz Savu i krajevi donjeg toka Bosne i Vrbasa bili bogati vodom, dotle su ostali krajevi i gotovo cijela Hercegovina, posebno u ljetnim danima, bili suočeni sa nestašicom vode za piće i ostale ljudske potrebe. U ljetnim danima, uslijed suše izvora, bunara i čatrnje, narod je morao ići sve dalje i dalje po vodu, tako da je snabdijevanje vodom postao glavni posao ljudi na selu. Problem zdrave vode proisticao je iz općih nehigijenskih uslova na selu, neprosvijećenosti i siromaštva. Gotovo da nije bilo tromjesečnog izvještaja načelnika bosanskohercegovačkih srezova gdje nije istaknut problem zdrave vode.
Načelnik sreza Kladanj, u izvještaju za prvo tromjesečje 1940. godine, napominje da ni jedno selo u srezu Kladanj nema riješeno pitanje snabdijevanja vode, te izvještaj završava riječima: “Pored rđave ishrane u selima nema zdrave vode, već seljani zajedno sa stokom piju vodu iz lokvi…”. U izvještaju načelnika zeničkog sreza za 1934. godinu navodi se da u cijelom srezu, u kojem ima 65 sela i 186 zaseoka, samo dva sela posjeduju higijenski uređen bunar i vodovod. Kao posljedica nezdrave vode, tokom proljeća i jeseni se na cijelom prostoru javljala epidemija trbušnog tifusa i raznih crijevnih oboljenja. U tekstu Svetislava Milisavljevića “Upravljanje Vrbaskom banovinom”, za period od 1929. do 1934. godine stoji konstatacija da preko 90% stanovništva živi na selu i to u najnepovoljnijim higijenskim i socijalnim prilikama. Uprava Vrbaske banovine je jedini svijetli primjer u BiH tokom Kraljevine Jugoslavije, jer je za tri godine uložila 10 miliona dinara u cilju opskrbe stanovništva pitkom vodom, te je uspjela izgraditi: 80 higijenskih bunara, 11 školskih i 3 velike javne cisterne, 12 kaptaža vrela i 45 kilometara vodovoda.
