Proboj pripadnika 28. divizije ARBiH iz Srebrenice prema Tuzli – izvještaj komandanta proboja Ramiza Bećirovića

Nakon što je Srebrenica postala demilitarizovana zona i nakon što se predalo naoružanje, period od proljeća 1993. pa sve do pada Srebrenice 1995. godine protekao je u švercu MTS-a preko linija odbrane i zone odgovornosti 2. korpusa ARBiH. Naravno, ta količina naoružanja i municije nije bila dovoljna za zaustavljanje ozbiljnije agresorske akcije. U tom periodu došlo je dvadesetak “zolja”, manja količina bombi, manja količina municije za puške 7,62 mm i sl. Prema riječima autora nisu poznati slučajevi dodatnog prebacivanja MTS-a ovim putem jer je poslije toga došlo do prebacivanja MTS-a helikopterom. Pregovore o predaji naoružanja UNPROFOR-u vodila je delegacija iz 2. korpusa u sastavu: Mandžić Enver, Čivić Zaim, Đozić Kelvedin, Franjo Nišanović “i mislim da je jednom bio dr. Nedret Mujkanović”. Bez obzira linije odbrane su bile dobro utvrđene, sem linije na pravcu prema Žepi, od Ljeljendo do Podravnja, jug – jugoistok od Srebrenice.

Krajem aprila 1995. godine autor je iz Žepe sa helikopterom došao u Zenicu. U toj delegaciji se nalazio i komandant 28. divizije ARBiH Naser Orić. Delegacija je imala zadatak organizovat rad opštine Srebrenice u Tuzli, te su u konačnici i trebali ostati u Tuzli. Bećirović i Orić su se trebali vratiti u Srebrenicu, ali je komandant Generalštaba ARBiH Rasim Delić Oriću odobrio da ostane u Tuzli još neko vrijeme i da se vrati u Srebrenicu nakon što 10. maja 1995. godine bude završena obuka. Delegacija je zatim upućena u Kakanj, gdje se sa generalom Enverom Hadžihasanovićem obavio razgovor o situaciji u Srebrenici. Ponovo su trebali biti vraćeni u Tuzli, ali je general Delić odobrio da helikopterom budu prebačeni na Višću, gdje je delegacija primljena kod komandanta 2. korpusa Seada Delića. Nakon posjeta linija odbrane Teočaka i Sapne ponovo su vraćeni u Kakanj gdje su se sastali sa predsjednikom Izetbegovićem, koji im je iz fondova Vlade RBiH odobrio novce za Žepu i Srebrenicu. Bećirović je cijelu sumu novca zadržao uz sebe i očekivao je povratak u Srebrenicu.

“Mi smo 5. maja 1995. godine poletjeli iz Kaknja prema Srebrenici, poslijepodne. Bilo je čudno što smo krenuli po danu, jer sam očekivao da će se putovati noću. Došli smo do Višće, a onda smo prebačeni u zgradu Energopetrola, u komandu, gdje smo boravili do 24 sata, kada nam je saopšteno da zbog vremenskih uslova ne možemo letjeti. Nakon toga smo prebačeni u kasarnu ‘Husinska buna’ gdje smo prenoćili, a onda smo imali slobodan dan do 20,00. Po okupljanju u kasarni, negdje oko 23,00 krenuli smo ponovo na Višću. Tamo smo bili u nekoj kući gdje je bila kuhinja, tu smo se zadržali 15 – 20 minuta i nakon toga smo se ukrcali u helikopter. Bilo nas je 19 i tri člana posade. Rečeno nam je da ćemo letjeti oko 23 minute od čega 10-tak minuta preko četničke teritorije. Poletjeli smo oko 02,00 7. maja 1995. godine. Na prostoru iznad Han Pijeska i Sokoca, odjednom je helikopter bio osvijetljen, ne znam da li je bila granata ili reflektor, ja sam vidio ispod krivudav put i osjetio da helikopter tone i u desnu stranu se naginje. Tada sam vidio da na nas dejstvuju svjetlećim zrnima iz PA oružja, ali je to bilo iza nas, odnosno tada nisam primijetio da smo bili pogođeni. Poslije toga je zapucalo sa svih strana prema helikopteru i ja sam imao osjećaj i ja sam imao osjećaj da je tada bio prelazak preko linije. Tada nisam primijetio da je bilo ko od nas pogođen, niti je bilo tragova da je helikopter pogođen, pogotovo jer nije bilo zvukova promjene rada motora.

Odjednom sam primijetio da je prestala pucnjava prema nama, pa sam mislio da smo prešli liniju. Vidio sam da su u helikopteru upalili dva puta reflektor i gasili ga, a onda je upaljen i nije gašen. Kolega koji je sjedio preko puta mene, Ramo Čardaković, mi je tada rekao da smo došli do Žepe, da ćemo se uskoro spustiti, te je ustao. Ja sam čekao da se helikopter spusti i nisam ustajao, a kako sam ja bio prvi uz vrata niko nije ni mogao da izađe dok ja ne ustanem. Nisam primijetio da je helikopter udario u nešto ili bilo kakvu promjenu u radu helikoptera. Uopšte se ne sjećam tog čina padanja ili udara helikoptera na zemlju. Znam samo da sam u jednom trenutku došao svijesti, nešto me pritiskalo na glavu, što sam uspio da skinem, iako ni sada ne znam o čemu se radi. Tek tada sam shvatio da je helikopter srušen. Pitao sam da li imao neko živ, ali se niko nije javio, osjećao sam jake bolove u predjelu karličnog pojasa. Pokušao sam da ustanem, ali nisam mogao, stavio sam se u ležeći položaj, potrbuške i napipao pored sebe pušku i pokušao se kretati naprijed. Čuo sam galamu ljudi i razmišljao sam da su nas četnici opkolili. Čuo sam jedan glas koji je zvao Sifeta kapetana, ali ja nisam smio odgovoriti. Poslije je taj glas pitao: ‘Ramo, jesi li živ?’, pa sam se javio i onda su me prenijeli u Žepu. Osim mene ostalo je još osam živih poslije ove nesreće. (…) Poslije sam čuo da je helikopter udario u nekakvu bukvu, pa da je zbog toga pao, a to je bilo oko 50 do 100 metara od mjesta gdje je trebalo da se helikopter spusti. Brgulja Dževad je inače isto bio pilot, pa mi je pričao da se čuo sa našim pilotom u trenutku kada su nas gađali, ali da poslije nije uspio da ga čuje, a u trenutku kada ga je navodio na slijetanje, da je helikopter u jednom trenutku naglo skrenuo u lijevo i da je tada udario u bukvu, zbog čega se srušio. Niko od članova posade nije preživio (…)”

Nakon liječenja u Žepi Bećirović se vratio u Srebrenicu gdje je podijelio novac koji mu je odobren. Uglavnom je dijeljeno porodicama šehida, borcima na prvoj liniji i dobitnicima ratnih priznanja. Od navedenog novca u iznosu od 150 00 njemačkih maraka, 10 000 je potrošeno na nabavku goriva i guma za vozilo. Netom pred pad Srebrenice u grad je poslano još 300 000 njemačkih maraka za podjelu u tri kruga pomoći porodicama šehida.

“Po mom dolasku u Srebrenicu, ja sam ocijenio da je stanje bezbjednosti u Srebrenici bilo znatno pogoršano. Četnici su imali običaj da se prilikom svake smjene jedinica UNPROFOR-a vrši pomjeranje linija i da ulaze sve dublje u zaštićenu zonu. Nova jedinica UNPROFOR-a kada doe, prihvata zatečeno stanje i njih ne interesuje šta se ranije dešavalo. Tako je bilo i ovaj put. Primijetili smo gomilanje četničkih snaga na ivicama zaštićene teritorije, a očekivalo se smjenjivanje Holandskog bataljona. Četnici su tražili da UNPROFOR se povuče sa osmatračnica i da se povuku u zaštićenu zonu. Mene je o tome informisao komandant Holandskog bataljona, ali mi je rekao da su odbili četnički zahtjev za povlačenje, te da će tražiti pomoć NATO snaga.” Ipak, kada je srpska vojska napali njihov punkt na Jadru oni su se povukli oko 500 metara u unutrašnjost. Tada snage ARBiH u Srebrenici vrše pojačavanje linija odbrane. “Mi smo cijenili da će biti ograničen napad radi osvajanja puta kojim bi se četnici mogli koristiti za potrebe rudnika. Četnici su imali dva pješadijska napada na područje Bukova glava (Javor) – Zeleni Jadar, koji napadi su odbijeni. Na ostalim područjima je došlo samo do provokacije”.

Iz komande 2. korpusa i Generalštaba ARBiH je došlo naređenje da se izvode diverzantske akcije po dubini čime bi se pomogla operacija deblokade Sarajeva koja je bila u toku. “Ja sam odredio nekoliko grupa koje su imale zadatak da izviđaju i da dejstvuju samo ako moraju, a sve grupe su izvršile zadatak bez borbenog dejstvovanja i svi su se vratili. Jedna grupa je išla u pravcu Kragljivoda sa zadatkom da borbeno dejstvuje i oni su tada uništili jedno vozili i tri vojnika su ubili. Jedna grupa je ubačena u prostor Rupnog brda, koja je također borbeno djelovala i ubila četiri četnika. To je sve bilo poslije mog povratka u Srebrenicu, znači u junu 1995. godine. Dao sam zadatak da svi izviđačko – diverzantski vodovi sa prostora Žepe uđu u pravcu Han Pogleda, Han Pijeska i Sokoca na komunikaciju Han Pijesak – Vlasenica. Po odluci komandanta 285. br. formirano je devet grupa koje su izvršile ove zadatke. Ove grupe su borbeno djelovale i uništile su oko 60 četnika, a jedna grupa je ušla u s. Višnjica i zapalila nekoliko kuća. Pri povratku ovih diverzantskih vodova sa prostora Žepe, na prostoru Srebrenice i dalje je rađeno na podizanju nivoa borbene gotovosti, a posebno u pravcu Zelenog Jadra, gdje sam pri dobijanju podataka o pristizanju nekoliko autobusa četnika u Zeleni Jadar iz pravca Kragljivoda, zatražio i od načelnika SJB Hakije Meholjića, da stavi na raspolaganje pripadnike SJB, tako da su i oni bili uključeni u odbranu slobodne teritorije”.

“Četnici su izvršili napad na rejon Ljubisavića i taj napad je uspješno odbijen, ali ne znam kojeg je to datuma bilo. Komandant 282. br. Dudić Ibro je neprestano bio na terenu i ja sam stalno imao izvještavanja o stanju na tim područjima. Negdje do podne me je izvještavao da je stanje u redu, a onda me je izvijestio da je linija probijena i zatražio je pomoć. To je bilo dva – tri dana pred naše povlačenje. Pojačanje sam mu uputio iz sastava diverzantsko – izviđačke čete, negdje oko 15 ljudi, u rejon proboja. Isti komandant je tražio da mu odobrim povlačenje ljudstva sa desne strane krila, odnosno sa Visova i iz zahvata komunikacije Zeleni Jadar – Srebrenica, sa obrazloženjem da će doći u okruženje. Ja to nisam dozvolio i taj dio linije odbrane se povukao u noćnim satima bez mog odobrenja. Karakteristično je da su u tom napadu četnici sa jednim tenkom došli u neposrednu blizinu osmatračnice UNPROFOR-a i da su je gađali, na što se UNPROFOR povukao sa osmatračnice, a u njihovom povlačenju ranjen je jedan pripadnik holandskog bataljona, koji je kasnije podlegao, a naša strana je optužena da je ona ubila tog vojnika. Razgovarao sam sa komandantom brigade na te okolnosti, pa mi je rekao da su srpski vojnici bili ušli iza linija osmatračnice”.

U tom momentu srpska vojska već napreduje prema Srebrenici. Civilno stanovništvo se povlači prema gradu. “(…) Ujutro rano smo izveli napad, gdje su četnici potisnuti na našem lijevom krilu na prethodne pozicije, a na desnom krilu, zbog unakrsnog dejstva dva tenka i više ranjenih, napad je zaustavljen jer desno krilo nije moglo da izdrži tempo napada kao lijevo krilo (…) Zajedno sa predstavnicima civilne vlasti, izvršene su pripreme za ukopavanje ljudi na novoj liniji, a izvršene su pripreme za smjenu. Međutim, u toku popodneva, vojnici su se samostalno povlačili prema gradu, tako da su četnici prilikom izvlačenja tijela svojih poginulih, ponovo došli na položaje na kojima su bili prethodni dan. Ponovo sam u toku noći 10/11. juli 1995. godine pokušao konsolidovati snage radi izvršena novog kontranapada, sa namjerom ubacivanja ljudstva u pozadinu i dejstva po prednjoj liniji i pozadini istovremeno. Negdje oko ponoći ponoći komandant UNPROFOR-a je tražio sastanak sa mnom i predstavnicima civilne vlasti. (…) tada nas je UNPROFOR obavjijestio da je četnicima dat ultimatum na koji su trebali da se izjasne do šest sati ujutro, kojim se od četnika tražilo povlačenje na pozicije prije osvajanja osmatračnice UNPROFOR-a na Zelenom Jadru, te ukoliko odbiju ili se ne izjasne o ultimatumu, uslijediće jaki vazdušni udari, u kome će učestvovati oko 100 aviona. (…) Poslije ovog saopštenja, i uz konsultacije sa dijelom Komande Divizije kojeg sam imao na okupu, te dio komandanata brigada, odlučio sam da odložim planirani napad, kako ne bi(smo) došli u situaciju da budemo izloženi napadu avijacije. Odluku sam promijenio u smislu da jedinice ostanu na dostignutim linijama u cilju sprečavanja daljeg napredovanja agresora, a da nakon djelovanja avijacije, uđu u čišćenje terena.”

Kako se srpska vojska nije izjasnila oko ultimatuma dva britanska oficira su došla u zgradu Pošte gdje se nalazio Bećirović i od njega tražili ciljeve radi angažovanja aviona po položajima srpske vojske. “Javljeno mi je da je napadnuta linija odbrane ta trigonometru Koštur, kao i da je uočeno kretanje četnika na relaciji Zeleni Jadar – Slapovići. Vrlo brzo, bez mog odobrenja i uz slabo pružanje otpora, jedinice su se povukle na rezervne položaje u rejonu Buće. Na pravcu Jadar – Srebrenica četnici su počeli paliti kuće u naselju Pusmulić, zatim je primijećena veća grupa četnika koja je pokušala ući u sam grad, u predgrađe Učina bašća, koji upad je spriječen. (…) Obzirom da su četnici već tada [12 sati] bili prodrli u Zaboljinu, predgrađe Srebrenice, prethodne noći narod je provalio u sve magacine u gradu, pokupio sve zalihe hrane i u panici se kretao prema Potočarima. Po mom dolasku u kamp UNPROFOR-a u Vezionici u gradu, komandant tog kampa me je obavijestio da je primio ranjenike u svoj kamp, da ima namjeru da ih prebaci u Potočare, a narod je već bio, u većem broju, oko žice… Vidio sam da je narod provalio u kamp, a jedna granata je pogodila sami kamp i ja sam lično vidio nekoliko ranjenih civila, jednu ženu, starijeg čovjeka i dijete. Negdje oko 14,00 sati su me upoznali da je avijacija NATO krenula u borbeno djelovanje oko Srebrenice i sve do tada su me držali u kampu. Prilikom izlaska iz kampa, vidio sam da sve što se nalazilo u krugu kampa, vozila, transporteri i dr. su popunjeni ženama i djecom. Kod benzinske pumpe, na terasi sam vidio moju ženu i rekao sam joj da ide sa drugim ženama. Otišao sam prema zgradi pošte, gdje je bila smještena amaterska radio stanica, paket veze, kojeg sam to jutro prebacio u zgradu pošte, a tu su ranije bili predstavnici civilne vlasti. U toj zgradi nisam zatekao nikoga. U samoj blizi pošte sam zatekao jednog vojnika sa naoružanjem koji mi je rekao da su predstavnici vlasti otišli u pravcu sela Kutlić, a nekako u to vrijeme je počelo dejstvo NATO avijacije. Zbog toga sam i ja odlučio da krenem u pravcu sela Kutlić radi konsultacije sa opštinskim strukturama šta da se dalje radi”.

Na tom putu Bećirović je saznao da se linije odbrane 281. brigade dobro drže, ali da su pripadnici 283. brigade napustili položaje na Bučju, ali da su pripadnici IDV-a uspješno zaustavili napad uz pogibiju komandira Nalića, zvanog “Pupo”. ” (…) Kontaktirao sam sa komandantom 281. br. motorolom i on mi je potvrdio tu informaciju [da se narod izvlači prema Šušnjarima]. Ja sam se vratio u s. Šušnjare i u s. Bubuljice sam obezbijedio izvor za napajanje. Ovo je selo bilo napušteno, iako se nalazilo u dubini teritorije. Zato sam stigao u s. Šušnjare gdje sam zatekao veći broj vojnika i vojno sposobnih civila. Tu je bio komandant 282. br. Dudić Ibro, za kojeg ne znam šta je bilo s njim, koji me informisao da se u kući Mustafić (Nije Mustafić nego Ademović, op. Red.) Sidika, nalazi komandant 280., 284. i načelnik SJB. Naredio sam da zaduži starješine svoje brigade da postroji brigadu, utvrdi brojno stanje, naoružanje i broj vojnika bez naoružanja, a da on pođe sa mnom u tu kući radi daljnjeg dogovora. U međuvremenu u tu kuću su pristigli načelnik opštine i predsjednik opštine, a tu je bio i načelnik Štaba 283. br., predstavnik brdskog bataljona po nadimku ‘Kezo’ i tu je donijeta odluka o proboju prema Tuzli”.

Nakon što je donijeta odluka o proboju Bećirović prvo naređuje vezistima da izađu na uzvišenje i uspostave vezu sa Komandom Korpusa, dok je Komanda 28. divizije odredila raspored jedinica i način kretanja. Naređeno je da u proboj krene i civilno stanovništvo, s tim što su mogli samostalno donijeti odluku da li će ići sa vojskom ili će iči prema UNPROFOR-u. Nakon što je uspostavljen kontakt sa Komandom 2. korpusa postrojene su jedinice i formirana je kolona. Sve se dešavalo u noći između 11. na 12. juli 1995. godine. Komandi 2. korpusa je preneseno “da je Srebrenica faktički pala” i da je namjera proboj prema Tuzli. Bećirović je prenio Komandi 2. korpusa da će se kolona kretati u pravcu Baljkovice i da se u koloni nalazi između 10 000 i 15 000 ljudi, od čega je bilo oko 6 000 boraca. Žena i djece je bilo veoma malo, možda desetak. Već pri samom pokretu, od Buljima prema Kamenici, došlo je do panike. Na čelu kolone se nalazila 284. brigada, dok je iza nje bila 280. brigada u kojoj se nalazio i Bećirović. Oko 10 sati naređen je prvi odmor, ali i da začelje stigne vrh kolone. Po pristizanju u rejon odmora kružile su razne informacije, da ima ranjenih, poginulih, da ima onih koji su izašli iz kolone i išli bočno. Oko 16 sati Bećirović naređuje pokret. “Ranjenike sam stavio odmah iza 284. br, a na začelju je i dalje trebao da se kreće Brdski bataljon. Tu mi je prišao komandant 282. br. Dudić Ibro, pozvao je i komandanta 281. br. Tursunović Zulfu i saopštio mi je da ja pripremam njegovo ubistvo. Vidio sam da je uspaničen. Tražio je da se iz sastava 284. br njemu brate njegovi momci, izviđači, koji su bili na izviđanju terena. Ja to nisam dozvolio…”

Nakon što je kolona prešla tri do četiri kilometra na nju je otvorena vatra. Ljude je uhvatila panika, bježali su naprijed, nazad po stranama i vatra je trajala oko deset minuta duž cijele kolone. Pale su i prve žrtve, na čelu kolone. Tu je kolonu zatekla i noć, a uskoro se saznalo i da je kolona prekinuta. “Nakon deset minuta dobio sam vezu sa komandantom Bataljona koji me je izvijestio da je u kretanju prema cilju. Pošto sam znao da je on zadnji, mislio sam da je kolona ponovo uspostavljena. Dobio sam zahtjev od komandanta 284. br (Veiz Šabić) da odem na čelo kolone. Po dolasku na čelo kolone, obavijestio me je da su izviđači u rejonu Đuguma na asfaltu i da se put može preći. Naredio sam da se put pređe u propustu, ispod asfalta i naredio mu da krene sa kolonom…”. Kad je kolona prešla asfalt kretanje se nastavilo duž a zatim preko rijeke Jadar i dalje prema Cerskoj i Udruču. Ubrzo se čula i nova paljba po koloni iz PAM-ova, iza leđa. Bećirović je ubrzo dobio informaciju da su srpski transporteri na asfaltu preko kojeg su prelazili presjekli kolonu. “Po pristizanju manjih grupa pristizale su i razne informacije o stanju na začelju kolone, od toga da su ih opkolili četnici još na odmaralištu, da su četnici ulazili u kolonu i odvozili razne grupe na stranu, te da je bilo mnogo pobijenih.”

Poslije dogovora sa komandantima odlučeno je da se kolona vratio u rejon asfalta i da pokuša izvući iz okruženja veću grupu boraca 28. divizije ARBiH. Oko 14 sati stigla je informacija da su se srpski vojnici povukli sa asfalta i da je veća grupa boraca 28. divizije prešla asfalt i da se kreće prema Udrču. “Nakon toga sam promijenio odluku, na Udrču sam ostavio Brdski bataljon i IDČ sa dvadesetak boraca iz 284. br. koji poznaju teren, sa zadatkom da izvrše prikupljanje pristiglog ljudstva u rejon Udrča, te da se u večernjim satima vrate i pokušaju izvući i preostali dio kolone”. Kolona je oko 16 sati krenula prema selu Glode i na tom putu od Udrča prema selu nije bilo nikakvih problema. Ipak, po izlasku izviđača na Glodansko brdo, ustanovljeno je da se to brdo nalazi pod kontrolom srpske vojske. Pomoću vodiča brdo je uspješno zaobiđeno, a po svanuću ponovo je napravljen odmor. U popodnevnim satima sa začelja je stigao i Bataljon te komandant Ejub Goli, sa izvještajem da na asfaltu gdje je kolona presječena nisu uspjeli pronaći dio kolone koja je iza ostala.

U podnevnim satima kolona kreće prema selu Liplje, sa procjenom da će u rejonu Snagova doći do sukoba sa srpskom vojskom. Zbog toga Bećirović naređuje Brdskom bataljona da uđe u sastav 284. brigade. Poslije prolaska sela Liplje kolona upada u zasjedu, ali je uspijeva razbiti, te zarobljava jednog oficira Vojske Republike Srpske, koji je predat Komandi 24. divizije ARBiH nakon proboja. Na tom putu kolona je nailazila na zapaljene bošnjačke kuće te brojne mrtve, ali i ranjene koji su kupljeni. U pravcu Snagova ponovo se moralo preći preko jednog asfalta, ali je ovaj put to učinjeno bez ikakvih problema. Tek na samom začelju kolone naišao je jedan srpski transporter koji je otvorio vatru na začelje kolone, ali je uslijed djelovanja ručnog bacača uspješno uništen. “U Križevačkim njivama smo zaustavili kolonu radi odmora, a otišlo se na bataljonsko izviđanje. Negdje oko 12 sati, 15. 07. 1995. g. dobio sam informaciju da je ranjen komandant Bataljona Golić Ejub, s tim što mi je rečeno da se sumnja da će Golić preživjeti”.

Napravljena je linija prema Baljkovici, poslije čega je krenula glavnina kolone. Iste večeri 15. jula otpočela je i borba radi proboja prema slobodnoj teritoriji. U tim borbama uništen je jedan srpski tenk, dok su tri zarobljena, uništena su dva kamiona i jedna “praga”, dok je još jedna praga zarobljena. U toku noći borbe su obustavljene, ali i kretanje kolone, jer nije bilo sigurno. “Pošto smo mogli da uključimo samo jedan tenk u borbu, pri našem kretanju smo zapalili rezervoar za gorivo, jer na drugi način ih nismo mogli uništiti. Istovremeno sa našim napadom iz pravca slobodne teritorije je krenuo i napad koji je vodio komandant Naser Orić, ali oni nisu taj dan mogli da probiju liniju odbrane četnika”. Napad je obnovljen u jutarnjim satima 16. jula i oko 12 sati uspješno su kod Nezuka probijene srpske linije, poslije čega je došlo do susreta kolone sa pripadnicima 24. divizije ARBiH.