Nad Starim gradom iznad Bosanske Krupe leprša najveća zastava sa ljiljanima napravljena u ovom ratu. Široka je sedam, a visoka dvadeset sedam metara, a kraj nje veliki natpis: “Oduvijek si bosanska i bila”. To je stih iz pjesme koju su borci i narod ovoga grada pjevali tri i po godine, a glavni stihovi su bili: “Krupo moja, prelijepa i mila, oduvijek si bosanska i bila”. Još je jedna pjesma nadahnjivala borce 511. slavne krupske brigade, koji su nakon tri i po godine paklene borbe, konačno u sklopu operacije “Sana 95”, 17. septembra 1995. godine oslobodili svoj grad. Pjesma je bila od Maka Dizdara “Modra rijeka”. Razumije se, zbog stihova: “Ima jedna modra rijeka… valja nama preko rijeke.” A rijeka je, zna se – Una. Tu svoju “Modru rijeku”, Krupljani su prešli 17. septembra u 11 sati i to preko dva mosta – glavnog, željeznog, te preko drvenog. Cijelo vrijeme rata borci 511. slavne brigade su bili u dijelu Bosanske Krupe sa lijeve strane rijeke Une, a pripadnici Vojske Republike Srpske sa desne, a to je bio veći dio grada. Pripadnici ARBiH su sa svoje strane srušili dio željezničkog, a VRS sa svoje strane dio drvenog mosta.
U prvim danima nakon oslobođenja ovog grada na mjestu svjedoka se našla i ekipa na čelu sa poznatim reporterom Šefkom Hodžićem, koja je zabilježila dešavanja iz toga perioda. Na samom ulazi u grad, preko glavnog mosta, vide se sve sami “kosturi” od zgrada na sve strane, a između zidina mnogo svijeta. Ipak, svo to sivilo, najrazrušenijeg grada u posljednjem ratu, popravlja slika velike zastave sa zlatnim ljiljanima koju su postavili pripacnici ARBiH nakon oslobođenja grada. Prolazeći most susreće se prva policijska patrola na čijem čelu se nalazi policajac Tažidin Ibrahimović. Zajedno sa grupom od 60 svojih kolega prešao je rijeku Unu. “U grad smo ušli 17. septembra oko 11 sati. Mi, pripadnici MUP-a dobili smo takvu naredbu, a borci su nastavili da tjeraju dalje četnike. To jutro četnici su pobjegli iz grada i mi smo ušli bez borbe. Nikog nije bilo osim tri starice, Srpkinje, jedne Muslimanke sa troje djece, koja je jedina Bošnjakinja sa djecom čitav rat ovdje provela, te dvije Hrvatice. Baš na ovome mjestu, na raskrsnici, četnici su na početku rata podigli veliki zid iza kojeg su šetali, a mi, sa druge strane Une, sanjali smo da jednom srušimo ovaj zid i srušili smo ga čim smo prešli rijeku Unu.”
Lijevo od raskrsnice dominira Pravoslavna crkva. Prije rata bila je to slika koju su Krupljani objavljivali u svim publikacijama i njome se ponosili: jedan uz drugi tri simbola bratstva i jedinstva – džamija, pravoslavna crkva i Katedrala sv. Marije. Ostala je samo pravoslavna crkva. Ispred nje su zidine srušene katedrale a iza nje zidine srušene džamije. Dok je ekipa prolazila pored džamije u nju uđe jedan stariji čovjek i poče da uči ezan. Taj čovjek se zove Vahid Hadžić i prije tri dana je došao u rodni grad koji je sanjao tri i po godine. Mještani navode da se ezan pred ovom džamijom čuo već prvog dana slobode, te da je imam ove džamije, Vahid Hadžić sa oslobodiocima klanjao namaz pred džamijom. Hadžić, inače kapetan ARBiH i dobitnik Zlatnog ljiljana, se zatim uputio prema Bosanskom Novom, gdje se vode teške borbe. Sedamdesetogodišnji Huso Šetković navodi da su i u Drugom svjetskom ratu srušili džamiju, ali da je poslije rata napravljena još veća. Enes Avdagić, borac 511. brigade navodi da je kod Bosanskog Novog oslobođeno selo Rudice i da je na Pravoslavnoj crkvi napisano: “Vi ste palili džamije, mi crkve nećemo. Zato gubite rat.”
Bosanska Krupa je grad ruševina i prema procjenama oko 80% zgrada je spaljeno ili srušeno. Stradala su naselja u centru grada – Ustikolina, Sokak, Mahala i Pazadžik u kojima niti jedna kuća nije sačuvana. Međutim, u naselju Kobinjak u kojem su živjeli pretežno Srbi niti jedna kuća nije srušena, dok su sva navedena srušena naselja pretežno bila naseljena Bošnjacima. Ipak, kako navodi načelnik Krupe, Idriz Ezić, u grad se za samo sedam dana od oslobođenja vratilo oko 5 000 izbjeglica. Na kraju dodaje: “Bagremi uz Unu ovdje najljepše mirišu! To je i razlog brzog povratka.” Ali u gradu nema ni vode niti struje. U centru grada montiran je razglas preko kojeg se mještani informišu o svemu. Razglas je prestajao da radi samo u trenutku obavljanja neke dženaze. Glavna vlast u gradu je Općinski štab za povratak izbjeglica, čiji članovi svaki dan, tačno u osam sati navečer moraju da polože račune šta su taj dan uradili. Za prvih nekoliko dana, kako je oslobođena, obezbijeđene su brojne cisterne, akumulatori, hrana, voda, pa čak i 1 200 svinja koje su ostale nakon povlačenja VRS i koje su namijenjene za izvoz u Hrvatsku.
Krećući se dalje gradom, nailaze na grupu boraca 505. viteške brigade iz Bužima, koji su također učestvovali u oslobođenju grada. Među njima i Anes Mesić koji traži majku i brata. Došao je prvi put sa ratišta u Krupu gdje su mu majka i brat. Među borcima je i Džemal Grošić, koji čisti svoju spaljenu kuću. Kraj nje nova, sačuvana koja je također bila njegova. Ali pred rat prodao ju je komšiji Zoranu Krčmaru. Kada je 1992. godine morao da bježi dao je Zoranu ključ od svoje kuće, lovačku pušku i pištolj sa mislima da će mu je sačuvati do kraja rata. Hasan Badnjević, zamjenik načelnika Stanice javne bezbijednosti, koji je među prvima ušao u oslobođeni grad, priča o hrabrosti Krupljana, navodeći da nije bilo bolje kombinacije od bužimsko – krupskog ratnog stroja koji je oslobodio grad. Na zgradi njihove stanice veliki poster olimpijskog Sarajeva – dar delegacije Vlade RBiH koja je na čelu sa premijerom Harisom Silajdžićem boravila u gradu neposredno nakon oslobođenja. Na izlazu iz Krupe susreću i mladog Elvisa Seretovića, borca ARBiH, koji je demobilisan jer je 14. aprila 1995. godine u teškim borbama izgubio nogu. Kaže da je u Krupu došao sam, bez obaveze, samo da razgali dušu mirisom slobode. Na samom izlazu iz grada i dalje leprša zastava sa zlatnim ljiljanima i svjedoči da je “oduvijek bosanska i bila.”
