Oslobođenjem Bosanskog Petrovca masa domaćih i stranih reportera se sjatila u prvi oslobođeni grad u naletu 5. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine, koji se u sklopu operacije “Sana 95” probijao prema istoku kroz srpske položaje sa ciljem oslobođenja prostora Bosanske Krajine. Jedna od njih je bila i ekipa lista “Oslobođenje”, koja je u Bosanskom Petrovcu boravila krajem mjeseca septembra 1995. godine i tom prilikom zabilježila svoja zapažanja iz oslobođenog grada.
Čudan mir je vladao u Bosanskom Petrovcu, toliko težak da ga čovjek napušta sa većom tugom nego li daleko razoreniju Bosansku Krupu. Narod se kreće izbezubljeno, kao u nevjerici u saznanje da je njihovo rodno mjesto konačno oslobođeno. Ipak, ekipa sreće uplakano lice Ibrahima Kartala, koji na pitanje koga je zatekao u rodnom Petrovcu odgovara: “Brat Rifat mi je ovdje ostao. Ženu su mi ubili, to znam. A za brata ništa ne znam”. Dana 24. septembra su se navršile tri godine kako su Srbi iz Bosanskog Petrovca protjerali gotovo sve Bošnjake. Kako svjedoči Edita Jaganjac, zamjenica predsjednika Ratnog predsjedništva, “do tog 24. septembra, Srbi su bili toliko fini da su iznenadili i njih i rukovodstvo SDA koji su bili tu da prosvjećuju bošnjački narod i uče ga oprezu”.
Prije rata u gradu je živjelo 3 200 Bošnjaka i bili su manjina u odnosu na Srbe. Samim time srpska vojska ih je bez muke nadmudrila, opljačkala, neke pobila a većinu protjerala. Dobar dio kuća nisu niti spasili, vjerovatno što su smatrali da se Bošnjaci ovdje nikada više neće vratiti. Ipak, Petrovčani se bez obzira na podatak da je grad oslobođen 14. septembra 1995. godine, veoma slabo vraćaju. Do kraja septembra vratilo ih sve svega 89. U Bihaću ih ima još 300, a u Zenici 800. Oslobođenjem Bosanskog Petrovca u grad je došao veliki broj prognanika iz Prnjavora, Prijedora, Bosanske Gradiške i Srpca – ukupno njih 540 koji su u Bosanskom Petrovcu dobili nove domove. Pred hotelom “Grmeč” koji je 22. septembra ponovo otvoren, već radi nekoliko mladih ljudi i čisti park. Među njima je i Ramo Grebenarević iz Prnjavora, koji veli kako je u 10 sati dobio naredbu da ima dva sata da napusti Prnjavor. Njegov put do slobode je trajao šest dana. Svjedoči da je srpska vojska skupo naplaćivala put, tražeći i do 700 maraka samo da se pređe iz jednog autobusa u drugi. Na pitanje novinara kako mu je bilo tamo odgovara: “Kako? Pita te on za ime, kažeš ko si, a on – udri. Ima još tamo Bošnjaka u Prnjavoru, i u Prijedoru, u Bosanskog Gradišci. U Prnjavoru npr. ostalo je 50 Bošnjaka od 50 000 koliko ih je bilo”.
“Nema Petrovca bez njegovih Petrovčana, ali se oni slabo vraćaju”, kaže predsjednik ratnog predsjedništva Mithat Hidić. Nvodi da se proizvodnja može pokrenuti ali da za to nema stručnjaka. Grad je za ratne uslove bio poprilično sačuvan i čist. Stradalo je nekoliko desetina bošnjačkih kuća. Srušene su obje gradske džamije – stara u Srednjem Biščanu i nova u Donjem Biščanu. Prve nema iz temelja, a drugoj su temelji tako očišćeni i gotovo pometeni, pa izgledaju kao da je tu neki Petrovčanin udario temelje za kuću. Ruševina ima i na starom gradskom groblju. Srušeni su neki nadgrobni spomenici – i stari i novi. Pravoslavna crkva je očuvana i ništa joj se nije desilo. Očuvan je i park sa bistama 22 petrovačka narodna heroja iz Drugog svjetskog rata. Spomen kuća Skendera Kulenovića je čitava kao i bista ispred nje. U kući je također sve bilo sačuvano. Jedino ispred kuće nedostaje jedna breza. Naime, prije rata je praksa bila da intelektualci Bosanskog Petrovca ispred spomen kuće zasade jednu brezu. Nedostajala je breza Muje Demirovića. Na mjestu gdje je breza bila ostao je samo natpis: “Ovu brezu zasadio je Demirović Mujo 1987”. Do nje je sačuvana breza koju je 1988. godine zasadio Stevo Mrđa. Za razliku od Skenderove spomen sobe, u lošem stanju je zatečena spomen soba – muzej, Jovana Bijelića. Srpska vojska je iz nje odnijela Bijelićeve slike, a ostavila lične stvari: fotelju, kistove, boje i štapove.
Red u Bosanskom Petrovcu, bez prevelikih poteškoća, održavaju policajci. Među njima i nekoliko Sarajlija. Ekipa sreće trojicu: Esada Muslića, Sanela Delića i Almira Kusundžiju. Navode da im je lijepo tu kao i da su lijepo primljeni. Dana 25. septembra u grad je stiglo 300 novih prognanika iz Prijedora i Bosanske Gradiške, a Petrovčana još nema. Za prvih jedanaest dana od oslobođenja vlast je uradila mnogo: dovedena je voda, a uskoro će i struja, otvoren je i hotel “Grmeč” koji je do oslobođenja Bosanskog Petrovca bio prostor gdje su stanovali pripadnici Vojske Republike Srpske. Otvoren je i restoran “Plavi”, koji nudi besplatno prenoćište i hranu. Njegov upravnik Muamer Spahić, ugostitelj iz Opatije i bivši pripadnik 5. korpusa svjedoči interesantnu anegdotu u oslobođenju grada: “Grad je oslobođen iz dva prvca – Bihaća i Oštrelja. Tada se na ulazu u grad među kolonu naših tenkova umiješala i jedna četnička kolona vozila. Prvi su gonili, drugi su bježali. Onda su ti četnički kamioni postali naši – bosanski, baš kao i Petrovac”.
