Hrvatska i srpska štampa je često nastojala osporiti bosanski jezik, pa su zbog toga razni listovi neosnovao pisali da se ne može naći niti jedan naučnik, historičar ili etnograf koji je pisao o posebnosti bosanskog jezika. To, međutim, ne odgovara stvarnosti jer se bosanski jezik sreće u brojnim pisanim spomenicima još od četvrte decenije XV stoljeća. O tome svjedoče brojni pisci, uglavnom franjevci, Kotarani i Dubrovčani. Jedan od najstarijih spomena bosanskog jezika imamo u notarskim knjigama grada Kotora od 3. jula 1436. godine, u kojoj je mletački knez u Kotoru kupio petnaestogodišnju djevojku “bosanskog roda i heretičke vjere, zvanu bosanskim jezikom Djevenu”. Pretpostavka je da je bizantski pisac Konstantin Filozof još 1300. godine u svom djelu “Skazanie iziavlieno o pismenah” prvi put spomenuo termin “bosanski jezik”. Sredinom XV stoljeća bosanski jezik koristila je i bosanska dvorska kancelarija. Kasnije je bosanski jezik, upravo pod tim nazivom, bio jedan od diplomatskih jezika u Osmanskom carstvu tj. Porti, pa je kao takav ulazio u upotrebu u brojnim slavenskim balkanskim zemljama.
Tokom austrougarskog perioda najžešće rasprave su vođene upravo oko jezika. Posebno se u tome isticala srpska štampa. Tako je, primjera radi, časopis “Bosanska vila” u svom broju od 15. aprila 1889. godine, napisala sintagme “naš narod” i “naš jezik” upotrijebljene u prvom broju Glasnika Zemaljskog muzeja u Sarajevu, pa je onda razumljivo da je još oštrije reagirala na naziv bosanski jezik. Nasuprot tome, list “Bošnjak” je tvrdio da su Srbi i Hrvati kao osnovu za svoj književni jezik koristili bosanski jezik.
Ipak, univerzitetski profesori u Beču, poput profesora Vatroslava Jagića, podržali su naziv “bosanski jezik”. Jagić je pred Carskim vijećem 1896. godine, izjavio da bi se zbog srpsko – hrvatskih sporova jezik trebao nazivati po zemlji, dakle bosanski. Naglasio je i da termin bosanski jezik širu upotrebu ima još od XVII stoljeća. Austrougarski upravnik nad Bosnom i Hercegovinom i historičar, Benjamin Kalaj je izjavio da je bosanski jezik onaj jezik “što ga Srbi nazivaju srpskim, a Hrvati hrvatskim”. Vatroslav Jagić je zbog svog pozitivnog stava prema bosanskom jeziku često bio napadan od strane Beograda i Zagreba.
Još 1883. godine u BiH je zvanično uveden Vuk – Daničićev fonetski pravopis. Obzirom da je jezik zvanično nazivan bosanskim, tako je i gramatika koja je izdata 1890. godine nosila isto obilježje. Gramatika bosanskog jezika doživjela je više izdanja na latinici i ćirilici i upotrebljavala se u školama sve do početka Prvog svjetskog rata 1914. godine i pored činjenice da je odlukom Zemaljske vlade BiH od 4. oktobra 1907. godine zvanično ukinut naziv “bosanski jezik” i svuda službeno nazvat “srpsko – hrvatski”, odnosno “hrvatsko – srpski”.