Specifičnost ratne politike lidera bosanskih Srba Radovana Karadiža tokom agresije je bila prijetnja. Cijeli period agresije on je nastavljao da prijeti – “pregaziće Bosnu, više neće biti primirja, potpuno će uništiti neprijatelja, granice će biti tamo gdje stane vojnička noga”. I što je situacija za njega bivala gora, to je više prijetio; što više prijeti, to se njegov strah više pojačava. Zato mora prijetiti još više, još glasnije, dok ga glas ne izda. Sve manje ljudi ga čuje i sve manje mu vjeruje. Tako je na jednom mizernom skupu u Bosanskom Petrovcu početkom 1995. godine Karadžićeva misija podizanja morala potpuno propala. Nije uspio dići tenziju malobrojnih Srba, uglavnom žena i starijih muškaraca. Tu više ne pomaže posebna znanja o manipulaciji masama, koja je Karadžić stekao u Engleskoj i Americi u okviru specijalističkih studija psihijatrije. Nauka, znanje i tehnika mogu biti moćno sredstvo manipulacije, ali sa ograničenim rokom trajanja. Na pokušaje Karadžića u Petrovcu da svijest prisutnih usmjeri ka opštim, nacionalnim, srpskim talasima, prisutni ljudi odgovorili su više za sebe: “A šta će biti s naših kuća?”
Da porazi na Majevici i Vlašiću, iz februara i marta 1995. godine, ne bi izazvali dalji pad morala naroda i boraca, Karadžić se pojavio u tijesnoj uniformi pomoću koje je pokušao primjeniti znanja iz požutjelih skripti zločina i manipulacija. Ali, laž je otkrivena i u najudaljenijem kutu bosanske zemlje, tamo gdje žive bosanski Srbi. Ozbiljnija analiza jednog TV intervjua Karadžića iz marta 1995. godine otkrila je niz njegovih nelogičnosti, protivrječitosti i neurotičnih reakcija. Tako npr. kaže: “Uvijek smo govorili da Muslimani nemaju boljih prijatelja od Srba”, ili “Jedino mi prihvatamo da postoji neka muslimanska država u našoj blizini. Evropa to neće.” Motivi i objašnjenja Karadžića su prozirni. Jedino je njemu u interesu muslimanska država u Bosni, jer bi se time dao legitimitet Republici Srpskoj na čijem je čelu. Na upozorenja o mogućim napadima aviona NATO pakta na srpske položaje, Karadžić upada u kontradikciju: “(…) Prijetnjama se ne može postići ništa”, a istovremeno je izrekao niz prijetnji Tuzli, Sarajevu, Armiji Republike Bosne i Hercegovine, NATO-u, UN-u te Srbima u Sarajevu. “Ostvaruje se da ne samo zaustavimo, i zaustavili smo ofanzive, nego da krenemo u kontraofanzive i neprijatelja kaznimo… moramo ga kazniti i teritorijalno”, poslije čega nastavlja: “Možemo i moramo da gonimo neprijatelja do potpunog uništenja.” Sasvim je očito da je Karadžić imao strah od snaga ARBiH koja je svakim danom bivala sve jača. Ipak Karadžić se u jednom intervjuu pokušao utješiti: “Njihova premoć u pješadiji ne znači ništa. Ipak, veoma brzo u istom intervjuu upada u novu zamku logike sa tvrdnjom da će “definitivni izgled mape BiH odrediti vojnik”, dakle pješadija a ne artiljerija.
Njegov misaoni tok je neujednačen i nekontrolisan, pritisnut nepovoljnim razvojem događaja i nerealnim aspiracijama. Zato luta između prikrivenih poziva (“Muslimanima”) da se urazume, jedva prikrivajući paniku, i megalomanskih prijetnji da će zauzeti sve: “Mi smo često upućivali poruke da se Muslimani okrenu saradnji sa Srbima, da pripaze naše Srbe dole.” Odmah zatim slijedi: “Mi ćemo izgleda morati da potvrdimo svoje pravo i na Tuzlu kao srpski grad, i na Sarajevo kao srpski grad, i malte ne na čitavu Bosnu kao nekada srpsku djedovinu”.
Karadžić je u jednom momentu davanja izjava za medije “riješio da više ne bude dobar”, pa je poručio: “Ukoliko Muslimani nastave sa ovom ofanzivom, neće više biti nikakvih teritorijalnih pogodbi.” Zapravo ga je brinulo što se rat, koji je trebao trajati najviše nekoliko mjeseci, odužio, što nije uspjelo zamrzavanje postojećeg stanja, što je od legalizacije okipiranog dalje nego ikada. To je jasno i iz narednih njegovih riječi: “Jedino priznanje RS-a od strane muslimanske vlade i priznavanje od strane međunarodnih faktora može da zaustavi rat. Mi moramo natjerati našeg neprijatelja da prestane da se tuče i da prizna RS.” Karadžić je itekako bio upoznat da je daleko više međunarodni faktor za “Alijinu državu” nego za njegovu. Zbog toga je cijeli rat vapio: “Osnovni cilj je država… Mi nikada nećemo odustati od svoje države”. A ta njegova “država”, koju niko nije priznavao, se rasturala i iznutra. Da stvari unutar države nisu bile kako treba potvrdio je i sam Karadžić: “(…) Pokušavaju nas nagristi i nagrizaju nas određene glasine i propaganda… Jedan mali broj nestašnih ljudi iz SDS-a moraće da prilagodi svoje ponašanje ili…” Taj broj “nestašnih” ljudi se stalno povećavao. Tako je i Slobodan Milošević postao “nestašan”, pa je više puta zamolio da se sastane sa predstavnicima legalnih vlasti Republike BiH, poput prof. Muhameda Filipovića, čime je zapravo na indirektan način napravio prvi korak ka priznanju BiH. On je tokom 1994. godine uveo čak i sankcije RS-u, a u martu 1995. godine grupa Srba iz BiH je u SR Jugoslaviji (Srbiji i Crnoj Gori) održala niz okruglih stolova na kojima se u prvi plan isticalo da “jedino zajednički život Bošnjaka, Srba i Hrvata može zaustaviti rat”. Ugled tih Srba okupljenih oko Srpskog građanskog saveza i dr. Pejanovića rastao je svaki dan i zauzimao snažno mjesto u diplomatskim šemama. Zbog toga je Karadžić nastojao umanjiti njihov značaj: “Ovi kvazi predstavnici koji obilaze, čak su bili i u Srbiji, samo se brukaju i zaslužuju narodnu osudu.”
Time je Karadžiću ostao sve uži politički prostor, ali vremenom i sve manje teritorije, vojnika i opreme, a u drugu ruku sve više nereda. Istovremeno je dolazilo i do sve snažnijeg međunarodnog pritiska, posebno kroz avio udare. Zbog toga je on konstantno koristio svoje najjače oružje – prijetnju: “Bude li UN zatražio od NATO-a da dejstvuje, onda su naši neprijatelji ne samo NATO, već i UN”. Na pitanje kako se misli odbraniti, pokušavao je umiriti javnost: “Mi još nismo izvršili kompletnu mobilizaciju”. Međutim, u toku rata u RS-u je provedeno nekoliko “totalnih mobilizacija” i prisilnih poziva na “odbranu otadžbine”. Također, starosna struktura je bila sve nepovoljnija, rezervi je bilo sve manje. “Pa nismo mi upotrebili sve ono čime raspolažemo… Imamo preko 70 inovacija u borbenoj tehnici i upotrebljavat ćemo jednu po jednu.”
IZVOR: List “Oslobođenje”; 1. IV 1995. godine