Bosna i Hercegovina predstavlja teritorij najveće rasprostranjenosti stećaka. Treba konstatovati da oni postoje na cjeloukupnom njenom teritoriju, kao i na graničnim područjima prema Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori. Naravno, navedeni teritorij susjednih država je bio pod upravom srednjovjekovne bosanske države, tako da stećci predstavljaju endemski primjerak bosanskohercegovačke kulturne baštine, a nikako i susjednih država. Najpoznatija nekropola stećaka, kako kod nas tako i u svijetu, je Radimlja kod Stoca. Radimlja je karakteristična po klesarskim ostvarenjima i bogatstvu simbola na stećcima. Većina stećaka datira iz razdoblja XIV i XV stoljeća, ali ih dosta potiče i iz XII.
Prema osnovnim podacima o zastupljenosti, stećaka u BiH ima: 12 734 ploča, 37 312 sanduka, 5 437 sarkofaga, 2 466 stupova, 305 krstača i 293 amorfne primjerka. Samim time jasno je zaključiti da se stećci vežu isključivo za bosanskohercegovačku srednjovjekovnu kulturu i da oni predstavljaju izvorne i originalne baštine naroda BiH. I pored toga što se ova vrsta nadgrobnih spomenika danas naziva stećcima, u narodu se često čuju i nazivi “mramorje”, “grčko groblje”, “kaursko groblje” i sl. Prema grčkoj riječi “mimourion”, odnosno lat. “memoria”, što znači uspomena, stari Bošnjani su ih jednostavno nazivali “kami” (kamen) ili “biljeg”, a nešto rjeđe “kuća” – “vječna kuća” i sl.
Za Bošnjane su oni imali poseban značaj iz razloga što su povezivali njihove svjetovne i vjerske manifestacije, vjerovanja, običaje i priče. O njihovom postanku u narodu postoje razna predanja. Često je pripovijedano da pod njima leže svatovi (svatovsko groblje), gdje se pripovijeda da su dvije svatovske grupe pošle po istu mladu, susrele se i poubijale. Zanimljiv je podatak da su u Hercegovini pod stećcima sahranjivani i Grci, koji su nekada živjeli na našim prostorima, želeći time osjetiti nadgrobni život Bošnjana.
Smatra se da je u BiH nastao običaj obilježavanja grobova amorfnim pločama još prije Kulinovog doba (početak XII stoljeća), a prvi uredno obrađeni stećci datiraju iz perioda bana Stjepana II, a prvi reljef i gravure nastaju od vremena kralja Tvrtka I Kotromanića (sredina XIV stoljeća). Groblja su obično postavljana na pažjivo odabranim mjestima, sa blagom uzvisinom, uz obale rijeka i potoka, u blizini izvora, puteva i sl. Obično su postavljana na mjestima starih groblja, tako da ima slučajeva da se na jednom mjestu nalaze grobovi iz nekoliko historijskih epoha.
Oblikom razlikujemo one koji su položeni na zemlju, u koje spadaju: sanduci i sarkofazi, te one koji stoje uspravno u koje spadaju ploče, zatim četvrtasti stupovi i krstače. Najveći broj stećaka čine ploče, dok je najmanje sarkofaga. Stećke u obliku ploče susrećemo u svim krajevima BiH, ali najviše na prostoru Hercegovine i Bosanske krajine. Stećci u obliku sanduka sa postoljem su najčešći i na njih otpada čak 62% ukupnog broja svih ovih spomenika. Šavršeniji oblik sanduka čine sljemenjaci. To su sanduci čija je površina izrađena u obliku dvoslovnog krova, po čemu liče na rimske sarkofage. Razlika im je u tome što stećci nemaju uzdignute krajeve, te što su rimski šupljiji, dok stećci predstavljaju punu masu koja je stajala iznad pokojnika. U posebnu grupu stećaka spadaju stupovi. Naročito su znameniti tzv. krstači, nazvani po tome što predstavljaju veliku gromadu križnog oblika, usađenu u zemlju. Stećaka ovog oblika ima svega 324, a većina se nalazi u Hercegovini. Najznamenitiji je stećak u selu Davidovići kod Bieće, čija je visika 370 cm.
