Predajući izvještaj sarajevskog “Oslobođenja” s Festivala amaterskih pozorišta BiH, koji se junskih dana 1969. godine održao u gradu na Ukrini, u pitomoj Derventi, upoznao sam, i svakog predvečerja viđao, poštanskog radnika Zahira Elezovića. Čestit radnik i dobar čovjek. Ljudina i po.

Kasnije smo se sretali ili u Derventi ili u Doboju, ili u “Vesni”, u Slavonskom Brodu, gdje se sva Derventa odijevala i obuvala. Posljednji put smo se sreli u maju 1992. godine u Tešnju. Koji dan prije, u aprilu, Derventa je granatirana i agresor ju je, što se kaže, s onom silom preko noći zaposjeo. Posavina zaposjednuta, rat je počeo i na ovim prostorima. Za Muslimane i Hrvate nije bilo ni ostanka ni života. Zato… Pričam priču, istinitu za podsjećanje svima koji će ovaj belaj preživjeti, nadživjeti i živjeti.

Ovo je naveo u uvodu novinar Smail Terzić u svom članku koji je izdat u listu Oslobođenje 11. februara 1995. godine

Zahir Elezović je iz Stoca. U stvari, sa Žegulje, sela nadomak stolnog grada, kome su stoljećima zavidjeli na ljepoti mahala i džamija, bistroj Bregavi, svijetloj kaldrmi. E, u takav Stolac je Zahir silazio sa Žegulje, sa svojim rođacima, sa Sadžacima, Vladavićima i s onim iz susjednog sela. Radoši što se zvaše, s kojim se živjelo u slozi i ljubavi. Onda, jednog dana praskozorje, onog rata, banuše u selo bradati i drski, pale i žare sve na šta su naišli, ubijaju nedužne ljude, djecu, starce… siluju, progone, čine zlodjela…

Dvanaestogodišnji Zahir, s torbakom na leđima, izbjegao je nekako dušmansko masakriranje; samo se jednom s brda osvrnuo na svoju Žegulju u kojoj je sve plamtjelo, sve što je, osim kamena, moglo gorjeti. “Nikada više na svoje ognište”, mislio je mališan, ne znajući ni kuda ni gdje će se zaustaviti. Te noći, te daleke 1942. godine, oveća grupa Stočana, izbjeglica, među kojima i Zahir s preživjelim dijelom porodice, poslije desetak dana putovanja, pješke, na konjskim kolima, ćirom, našao se u Derventi. Bila je to, tada, posljednja stanica. Kako su ih Bošnjaci primili, mislili su da nikada neće otići iz ovog posavskog grada u kojem su nicale kuće hera, u kojem su sticana nova prijateljstva. Ali kako je među njima najstariji Hajro Sadžak često govorio da se “čovjek nikada ne smije, i ne može ni u što zakleti da mu se to ne može dogoditi” eto, obistinilo se. Tačno pola stoljeća lijepo je živjela pridošla grupa Stočana u Derventi. Izrodila se djeca, na svijet stizala i unučad.

Onda, aprila 1992. godine kasarna i svi u njoj posrbljeni, iz grada protjeruju Muslimane i Hrvate, masovno pljačkanje… Nije imao kud: Zahir Elezović, sada šezdesetogodišnjak, ponovo se osvrnuo na kućni prag, istina kuća prvih dana nije bila spaljena kao ona ’42 na Žegulji, ali je u nju uselila četnička porodica… Nema druge, bježi Zahire, kuda znaš. Preko bijelog svijeta. Glavu živu treba sačuvati, sve će se nadomjestiti, sve namiriti, uprtio je penzioner, sirotan Zahir, svoje najveće blago: devetogodišnju unučicu Lejlu i dvije godien mlađu Amelu i stigao u Tešanj. Tešnjaci k’o Tešnjaci vazda gostoprimivi i plemeniti, primiše tih proljetnih dana u svoje kuće, pod svoje okrilje više od 30 000 izgnanih iz Broda, Dervente, najviše iz Doboja i Teslića.

Tešanjski krojač Muho Agić otvorio je ljudsko srce Zahiru i njegovim najbližim, beskućnicima, iako ih do tada nikada nije ni vidio niti za njih čuo. Predade im na upotrebu skromni ljetnikovac, “opkoljen” brojnim stablima šljiva, krušaka, jabuka, dunja… Tu, na obližnjem brdu, s kojeg se Tešanj vidi s kraja na kraj i koji je s te tačke kao na dlanu i u kazanu. Pravo uživanje, pa su, iz dana u dan, uz prijateljske riječi i pomoć porodice Agić sve rjeđe ovim sirotanima navirale one teške misli i bježanje sa derventskog ognjišta. Sretali smo se gotovo svakog dana.

Zahir, svakog predvečerja, držeći za ručice svoje unučice, šetao bi glavnom tešanjskom ulicom, od svakog pozdravljen i pitan za zdravlje. Ponekom bi, ukratko, pričao o svom krvavom djetinjstvu koje je provodio na hercegovačkom kamenjaru, uz pokoju kozu ili ovcu, bježeći od poskoka i šarki, savjetovao da vole ljude i da u svakom čovjeku mora biti makar gram ljudskosti i plemenitosti iako se u svojih šest decenija života nebrojeno puta uvjerio u suprotno.

Bili su posljednji dani juna 1992. godine. Spremao se prvi konvoj s izbjeglicama prema Zenici i dalje, tamo negdje u nekom kraju gdje žele potražiti drugo mjesto za život.

“Šta ćeš moj jarane?!” Agićima i Tešnjacima nikada ne mogu zaboraviti. Idem, pa dokle stignem. Možda ću se, poslije pola stoljeća ponovo naći na svom rodnom pragu, na mjestu gdje je on bio, gdje sam rođen. Na Žegulji. Možda u Mostaru, kod rođaka. Ko zna? Odoh, pa dokle stignem” – tako suznih očiju, reče oronuli Zahir Elezović, sjedeći posljednji na drvenoj klupi kraj otvorenih vrata hladnjače, a na njegove grudi čvrsto se “prilijepile” glave malene Lejle i još manje Amele.

“Rastanci su teški. Ovaj mi je jedan od najtežih. Ne želim nikome da ga moja sudbina snađe. Čuvajte se, dušmani ne miruju!”

Šest ruku mašu i suze brišu… Evo, skončava i treća godina bestijalnog rata. O Zahiru i njegovim unučicama čuh nedavno, radostan što su živi. Nisu mogli na Žegulju, ni u Trebinje, ni u Ljubinje… Nigdje tamo gdje su bili naumili, nigdje tamo odakle su u svim ratovima proganjani samo zato što su po imenu takvi i takvi. U Puli su. U jednom izbjegličkom kampu. Zahir osijedio, a unučice poodrasle.

Prošli članakEvropska agencija za lijekove objavila analizu: AstraZeneca je sigurna i učinkovita
Sljedeći članakPolitičkim sredstvima se pokušavaju ostvariti ratni ciljevi